Djevojčica koja je imala samo dvanaest godina kada ju je napustila majka s četrnaest je počela piti. Kada je tamo negdje u pedesetima ubije moždani udar, shvaća koliko je zla njezin alkoholizam nanio njenim najbližima. Da je ovo neka naša priča, sve bi prštalo od rigotine, razbijenih čaša, vike, nasilja... No Simon Stephens, velika autorska zvijezda Britanije, ovo postavlja sasvim drugačije. "Svjetlo pada" priča je o funkcionalnoj alkoholičarki i disfunkcionalnoj obitelji, tragična i potresna baš zato što bez previše buke govori o traumama koje uništavaju živote.
Tu i takvu priču mogao je režirati samo Janusz Kica, autor koji se odavno dokazao kao redatelj velikih priča bez velikih gesti. Učinio je to u ZKM-u pa je tako ovo kazalište prvo koje domaćoj publici predstavlja neko Stephensovo djelo. Za početak redatelj je imao veliku pomoć dramaturginje Lade Kaštelan (radila je po prijevodu Vinka Zgage) te njih dvoje dramu postavljaju na način da tek umrla žena luta kroz situacije u kojima se u tim trenucima nalaze članovi njezine obitelji. Suprug se upravo sprema oživiti jednu od najmoćnijih seksualnih maštarija ostarjelih mužjaka, seks s dvije žene, jer ljubavnica više nije dovoljno uzbudljiva. Jedna se kći mamurna budi uz nepoznatog muškarca, druga teško sastavlja komadiće razbijenog života, dečko narkoman ne plaća alimentaciju za dvogodišnjeg sina, a ona je jedva ostala živa nakon pokušaja samoubojstva, a sin u naručju svog dečka dokazuje vlastitu emocionalnu prazninu. Zapravo su izgubljeni doslovno svi junaci ove priče pa ona tako postaje zrcalni odraz nekih sumornih, ali i nama bliskih života. Sve te prigušene i fino ugođene emocije redatelj je smjestio na podij na potpuno praznoj sceni (Numen i Ivana Jonke), po kojoj doslovno pada svjetlo Aleksandra Čavleka, dok kostimi Doris Kristić jasno poručuju da ovo nije samo britanska priča. I zato te sudbine odjekuju mnogo tragičnije nego da su izgubljene u buci i bjesovima.
No takve emocije koje bole publiku i ostaju s njom kada krene van iz teatra mogu funkcionirati samo kod najvećih glumaca. Ovdje ih u glavnoj ulozi predvodi sjajna Doris Šarić Kukuljica, koja drhtanjem ruku odradi glumački zadatak kakav mnogi ne savladaju ni s ogromnim količinama teksta. Ovo joj je uloga u kojoj je pokazala svu raskoš talenta, ali i način na koji svojom tihom prisutnošću osnažuje svoje partnere. Sreten Mokrović je standardno dobar zalutali muž, Lucija Šerbedžija i Mia Melcher uvjerljivo pričaju dionice namijenjene kćerima, dok Vedran Živolić kao sin i Adrian Pezdirc kao njegov partner odlično zatvaraju onaj glasniji, strastveniji, ali podjednako izgubljeni dio obitelji.