“Najljepši film koji mogu zamisliti je onaj koji nikada ne prestaje” riječi su redatelja Michaela Glawoggera koje je izrekao na početku filma “Bez naslova”. Prije gotovo šest godina, krajem 2013., Glawogger se otisnuo na put kako bi snimio film bez cilja i teme, dokumentarac koji bi obuhvatio svijet i prikazao život kakav jest, u stalnoj mijeni i kretanju. Putovanje koje je trebalo trajati godinu dana završilo se nakon samo četiri mjeseca, u Liberiji, gdje je Michael Glawogger umro od malarije.
Njegova je dugogodišnja suradnica i prijateljica, montažerka Monika Willi, koja je s njim radila na iznimno hvaljenim filmovima “Slava kurvi” i “Smrt radnika”, odlučila je njegovu nedovršenu priču kraju privesti sama.
Kompleksan multitasking
– Najteže mi je bilo dopustiti si da završim taj film. Ta je želja rasla u meni jer sam znala da bi te snimke, ti biseri, morali ugledati svjetlo dana. Znala sam i da ne bih podnijela da Michaela zamijeni neki drugi redatelj i pitala sam mogu li to biti ja – rekla nam je.
Monika Willi od svoje je petnaeste godine željela sudjelovati u stvaranju filma, ali, kako kaže, nije znala kako ni na koji način. Radila je kao asistentica na raznoraznim produkcijama i ubrzo je shvatila da je više od svega zanima umijeće montaže. Odabir zanimanja doveo ju je do suradnje s nekim od najvećih kinematografskih zvijezda, poput Michaela Hanekea, s kojim je radila na gotovo svim većim filmskim ostvarenjima, uključujući film “Ljubav”, koji je 2013. godine ovjenčan Oscarom za najbolji strani film. Willi je pet puta osvajala i Austrijsku filmsku nagradu u kategoriji montaže, među ostalim, za “Styx” Wolfganga Fischera, “Thank You For Bombing” Barbare Eder i Glawoggerovu “Slavu kurvi”.
Bogato iskustvo i nagrade za rad doveli su je i do Zagreba, gdje će u Dokukinu KIC danas u 17 sati održati masterclass pod nazivom “Izazovi montaže”. Iako prosječan gledatelj filmova rijetko primjećuje suptilnu umjetnost montaže i montažeri obično rade “iz sjene”, njihov je rad neprocjenjiv i zaslužuje da ga se prepozna i razumije, kaže Willi.
– Ono što meni donosi radost u montaži, taj senzualni dio, počinje kada sam već pogledala sve snimke i montirala prvu verziju. Ta je verzija obično najdulja, ali onda mogu zaroniti u taj svemir i iz njega stvoriti pravi film osjećajući se istovremeno zaigrano, ali i nemilosrdno. Sve u svemu, u jednoj rečenici: montaža je kompleksan multitasking – objašnjava nam.
Zanimalo nas je i o kojim će to izazovima govoriti zagrebačkoj publici i kako ih ona uspijeva savladati.
– Ti su izazovi drukčiji od filma do filma, redatelja do redatelja. Osim što naravno morate savladati osnovne tehničke vještine, jako je važno biti znatiželjan i strastven oko svog posla. Trebate moći duboko uzdahnuti i pogledati svoj rad kao da ga gledate prvi, a ne stoti put i dopustiti sebi i redatelju da se iznenadite. A pomaže i ako volite ljude – smije se Willi.
Lov i skupljanje materijala
U čemu je razlika u radu montažera na dokumentarnim i igranim filmovima i koja je razlika u pristupu Glawoggera i Hanekea kao redatelja, pitali smo je.
– Dokumentarni filmovi, za razliku od igranih, zapravo nastaju u montaži. Tijekom snimanja imate neki fokus i pristup, ali to je lov i skupljanje materijala i nikada ne znate krajnji rezultat. Glawogger je bio jako otvoren za iznenađenja u posljednjem trenutku i htio je vidjeti što će njegovi suradnici vidjeti u slikama i scenama koje bi nam donio. Michael Haneke je, s druge strane, redatelj koji ima vrlo preciznu viziju kako bi film trebao izgledati te je stalno prisutan u postupku montaže – objašnjava Willi. Ipak, završiti Glawoggerov film “Bez naslova”, ali i bez cjelovitog materijala, bez redateljskih smjernica i bez dragog prijatelja i suradnika, bilo je zahtjevno. – Film sigurno ne bi ovako izgledao da ga je napravio Michael. Možda bi, da je završio svoj put oko svijeta, nastala dva ili tri filma – kaže Willi. Nakon mnogo razmišljanja, odlučila je da se taj film treba sastojati isključivo od snimaka nastalih u periodu od četiri mjeseca, koliko je Glawogger putovao, a poetični narativ pripovjedačice koja prati film odabir je zapisa iz Michaelova dnevnika iz tog razdoblja.
– Nadam se da “Bez naslova” funkcionira samostalno, i bez uvida u moj osobni i profesionalni odnos s Michaelom. Zasigurno, ovaj je film njegov, ali i za njega. Nikada mu nisu išli oproštaji, uvijek je mislio, kada odeš, odeš – zaključuje Monika Willi.