Velika glumica Mirjana Karanović 2016. godine postala je i redateljica. Njen prvi autorski film “Dobra žena” donosi unutarnju dramu žene koja otkriva da joj je muž ratni zločinac. Poznata je i po svojoj društvenoj angažiranosti, spremnosti da i sama, mimo uloga velikih žena, javno govori o društvu u kojem živi. Zato je i bila pozvana da u prosincu prošle godine govori u Beogradu na prvom od protesta koji se i dalje šire čitavom Srbijom, da bi organizatori na licu mjesta odlučili da joj ipak ne daju mikrofon. Redovito glumi i u filmovima hrvatskih autora, a u vlastitim filmovima angažira i hrvatske glumce. Trenutačno u beogradskom BITEF teatru priprema komad “M.I.R.A” u kojem glumi veliku ženu jugoslavenskog i srpskog teatra Miru Trailović, a priprema i svoj drugi autorski film “Majka Mara”.
U kojoj je fazi vaš novi film i koja mu je tema?
Sada radim novu ruku scenarija i idemo na još neke fondove da bismo zaokružili financijsku konstrukciju. Ako sve bude u redu, trebali bismo snimati na jesen ove godine. Voljela bih da ovaj film u produkcijskom i vizualnom smislu bude napredak u odnosu na moj prvi film “Dobra žena”. On se bavi suvremenim Beogradom, odnosom između generacija, vremenom u kojem živimo, kroz odnos uspješne poslovne žene i njezina sina, koji je slika njezina života. Ima sav novac i sve što može poželjeti, ali mu mnogo toga nedostaje.
Kako ste se odlučili na autorski iskorak na filmu, i to baš s tako teškom temom kojom se bavi “Dobra žena”?
Sve je počelo objavom snimke ubojstva bošnjačkih civila koju su snimili pripadnici paravojne grupe Škorpioni u istočnoj Bosni. To je bio emotivni šok. Svjesni ste da gledate nešto što se zaista dogodilo, to nisu bili ćorci, to nisu bili statisti, nego pravi ljudi koji padaju ubijeni pred vašim očima. Nakon tog prvog šoka počela sam razmišljati o onima koji su ostali živi, o obiteljima žrtava, a onda i o obiteljima onih koji su držali oružje. Pokušala sam zamisliti kako bi meni bilo da je to netko moj, netko tko mi je drag. Jer ti ljudi koji su držali oružje imaju obitelji, djevojke, žene, majke, sestre koje ih vjerojatno vole. Vidjela sam i kod sebe da ljudi, kada se događaju neke loše stvari, imaju potrebu da se sklone u stranu, da ne vide, da ne žele da vide.
Mnogo se toga događalo devedesetih godina. Ljudi su bili bezdušni, naravno ne iz nekog svog zla, nego u cilju vlastitog samoodržanja, da sačuvaju sebe. Ne govorim, naravno, o ljudima koji su sudjelovali u zločinima, nego o nekim dobrim, pristojnim ljudima koji su sjedili kod kuće i pokušavali skrenuti pogled s novinskih članaka i gledati svoja posla. Pomislila sam kako bi bilo dobro da netko o tome snimi film i da ja igram neku takvu ženu. Ali bilo je tu previše pretpostavki. Umjesto da čekam hoće li nekome pasti na pamet da napravi takav film i da poželi da ja u njemu glumim, pomislila sam kako bih možda mogla sjesti i sama to napisati. Tako je krenulo. Prvo sam pisala scenarij sa Stevanom Filipovićem, a onda sam odlučila tu priču ispričati do kraja i kao redateljica jer sam imala jasnu sliku kakav film hoću napraviti. Vrlo sam ponosna na taj film. Sa stručne strane mogu reći da on ima svojih tehničkih nedostataka i da bih ga danas možda snimila na malo drugačiji način, ali taj film predstavlja najbolji dio mene i mog kreativnog bića u trenutku kada sam ga pisala i snimala.
Kakve su bile reakcije i recepcija filma “Dobra žena” u Srbiji?
Film je prošao gotovo potpuno neprimijećen. U Srbiji ga je gledao jako mali broj ljudi, a jedan kritičar čak je napisao da se to uopće ne može smatrati filmom tako da ni nema što napisati o njemu. Najkraće rečeno, film je u Srbiji ignoriran, ali je izazvao veliku pažnju posvuda izvan Srbije gdje se pojavio. Da nije bilo tako, ja bih možda pomislila da se trebam ostaviti tog posla. Ali još dok je film bio u postprodukciji Sundance Festival je inzistirao da tamo bude u službenoj selekciji i to mi je bila potvrda da ipak vrijedi. Imao je uspješan život na festivalima u Europi, dobio mnoge nagrade, a meni su najvažnije one koje nam je dodijelila izravno publika, nagrade Kino Arte i ona na festivalu u Trstu. Nadala sam se da će film u Srbiji biti prikazan na televiziji i tako stići do šire publike, ali to se nije dogodilo. RTS ga je otkupio, ali ga nije nikada prikazao, a čini mi se da i ne namjerava.
Mislite li da su ga otkupili da ga ne prikažu?
To ne znam i ne mogu znati, a i ne bavim se više tim. Ja sam svoje napravila i javlja mi se puno ljudi koji su film gledali ne znam ni sama gdje.
Nije bio u kinodistribuciji?
Ne. Premijeru je imao na Festu gdje je imao dosta dobru percepciju, a ja sam dobila i nagradu za najbolju glumu. Ali, ja sam s njim napravila turneju po Srbiji, išla po gradovima, prikazivala film i razgovarala s ljudima o njemu, samo što je posjet uglavnom bio prilično mali. Nije da je to izazvalo neku skandaloznu pažnju niti sam ja imala cilj s tim filmom napraviti bilo kakvu vrstu skandala. Htjela sam ispričati ljudsku priču o jednoj ženi. To nije akcijski nego ženski film koji priča o odgovornosti, krivici, ljubavi, odanosti, lojalnosti... o moralnoj dilemi da li biti lojalan svojoj obitelji i narodu ili višim vrijednostima koje su, bilo da ste vjernik ili ateist, za mene univerzalne: ne čini zlo, ne ubij. To je priča o dilemi treba li u ime ljubavi prema nekome prijeći preko zla koje ta osoba čini. To je teško pitanje na čitavom ovom našem teritoriju Balkana, pa i mnogo šire. Samo što su se neki narodi tim pitanjem bavili prošlih stoljeća, a mi posljednjih desetljeća.
Čini li se i vama da nam ipak mnogo bolje ide ispitivanje tuđe savjesti nego vlastite?
Pa da. To vidite po tome kako svi mi u Srbiji volimo sve te kolumniste i ljude koji oštro kritiziraju hrvatsko društvo i sve što se događa u Hrvatskoj. To se čita s uživanjem, u komentarima te ljude hvale jer čine pravu stvar. A u isto vrijeme ljudi koji kritiziraju svoju državu i društvo u kojem žive doživljavaju najgore uvrede, a negdje drugdje ih cijene i hvale zbog hrabrosti jer izražavaju svoje mišljenje. To je jedno udobno licemjerje. Bolje se osjećate jer, eto, ima i tamo ljudi koji sami kažu da oni tamo nisu dobri. Takvo samozavaravanje prisutno je na svim stranama.
Vama su tako u Srbiji mnogi predbacivali i “Grbavicu”, pa čak i oni koji film nisu ni gledali, uvrijeđeni onim što ste u povodu tog filma govorili. Koliko vam se uopće još da govoriti mimo onoga što već kažete samim filmovima?
Da mi se. Znate, postoji jedna jako loša namjera u odnosu na “Grbavicu”, da se taj film svede na nivo ideološkog dnevnopolitičkog nadigravanja. A taj film je u svojoj poruci duboko ljudski i možda najhumaniji film koji govori o svim ratovima koji su se dogodili na prostoru bivše Jugoslavije. On govori o ženi koja odluči zadržati i voljeti dijete začeto u činu nasilja, u činu mržnje. Dakle, govori o ogromnoj ljudskoj hrabrosti i posebnosti koje bi se trebalo cijeniti i slaviti i na jednoj i na drugoj strani, ako se već hoćemo dijeliti na strane. Te žene, silovane žene u Bosni, one su označene, odbačene i od svojih vlastitih obitelji, a djecu koja su tako rođena one su odbacile jer su morale. Ta su djeca odlazila u udomiteljske obitelji ili domove, ili su ih posvajali bračni parovi iz inozemstva. Strašno je što se te stvari ne promatraju kao ljudska tragedija svake od tih žena koje su odvođene, silovane u nekim podrumima gdje su se na njima redali vojnici. Ako iole imate potrebu shvatiti ljudsku patnju, to je strašno. A onda su te žene začele neku djecu koja su rasla devet mjeseci u njihovim trbusima. Kako s tim živjeti? “Grbavica” govori o tome kako živjeti s posljedicama. Zato je taj film duboko human. To nema veze ni s kakvom ideologijom.
Trebali ste održati govor na prvom u nizu prosvjeda koji se od prosinca šire Srbijom, ali organizatori su na licu mjesta ipak odlučili da vi i Boško Vujošević ne govorite. Tome je opet prethodila internetska kampanja protiv nečeg što ste ranije govorili...
Kada se čulo da bih ja trebala govoriti na prvoj protestnoj šetnji, neki portali u Srbiji objavili su dio jednog teksta koji sam ja davno izgovorila za Peščanik. To je bio tekst autora s Peščanika o tome kako smo ubili Zorana Đinđića, o tome kako je metak koji je na kraju njega ubio krenuo s Gazimestana, pa je putovao preko Dubrovnika, Vukovara, Bosne... U opisu put tog metka ima i rečenica u kojoj se kaže “...a onda su morali da nas bombarduju”. Taj mali dio teksta izvađen je iz konteksta čitave misli o uzročno-posljedičnom nizu događanja, o tome kako je metak koji je ubio Đinđića ispaljen još na Gazimestanu. Ali ti koji su postavili taj isječak na svoj sajt imali su namjeru samo da mene odstrane. I ja sam i dalje odstranjena. Nema tu ničeg više.
Sudjelujete li ipak u protestnim šetnjama?
Ne. Meni su rekli da tamo nisam poželjna. Ja podržavam ljude koji smatraju da se iz toga treba roditi nešto novo i ja se nadam da će se roditi nešto novo i pozitivno. Ali ja sama za to više nemam entuzijazma i čini mi se, na temelju iskustva, da na njega nemam ni pravo. Mi smo sve to već prošli. Ja sam svoje proživjela. Ne mislim, naravno, sutra umrijeti, ali ja sam se za svoje mjesto izborila i to mi više nitko ne može oduzeti. Ono što sam stvorila ostaje i trajat će. Podržavam ljude koji sada žele osvojiti svoj životni i profesionalni prostor, koji hoće neke promjene i mislim da jedino njihova energija može iznijeti ove proteste. Ali ja ih mogu podržavati samo sa strane u nadi da će jednog dana svakome biti dozvoljeno iznijeti svoje mišljenje, samo što nisam baš sigurna da će se to i dogoditi.
Upravo na primjeru zabrane vama i Dušku Vujoševiću da govorite postavilo se pitanje opravdava li borba protiv Vučića da se u nju ide baš sa svakim...
Znate, ljudi donose odluke s kojima moraju živjeti. Neki su ljudi donijele takve odluke i ja kažem da je to u redu, ali imam i ja pravo na svoju odluku. Mi se svi još nalazimo u nekom nezrelom dobu u kojem zahtijevamo da imamo prava, da nas slušaju, da se brinu o nama, da nam daju šanse, a nismo baš spremni obvezati se. Trebat će nam puno vremena da odrastemo kao ljudi i snosimo posljedice svojih odluka. Jer mi danas snosimo posljedice odluka koje smo donosili devedesetih godina, a i kasnije. Mi nismo sudjelovali u ratu, ja nisam nikoga ubila, kao i milijuni dobrih ljudi u Srbiji. To je ta moja “Dobra žena”. Ali mi smo dozvolili da neki drugi vršljaju našim životima, isto kao što se to i danas događa. To je odluka. Bio je na bivšem radiju B92, koji je sada postao komercijalna stanica, jedan džingl koji kaže: “Ne možete nikoga natjerati da se zaljubi, ni da bude hrabar.”
Koliko u Vučićevoj Srbiji ima slobode i hrabrosti u kazalištima? Možete li današnje vrijeme usporediti s onim u kojem ste vi počeli raditi, s devedesetima i kasnijim godinama?
Ma znate što? Kazalište je i tada i sada, čak i kada se bunilo, pronalazilo neku udobnu stranu opozicije. U kazalištu pobuna nikada nije do kraja zaživjela, osim smjena direktora, a i to tek kada bi već dogorjelo do nokata, kad bi već bila prevršena svaka mjera. Što se tiče kazališnog stvaralaštva i institucija, moram reći da svi nekako smatraju da se ne smijete vrijeđati državu jer vas ona plaća. A ja mislim da to nema nikakve veze. Nas država ne plaća da bismo prema njoj bili nježni. Umjetnost ima svoje priče koje treba izgovoriti i treba biti kritična bez obzira na to tko je plaća, a nas plaća čitavo društvo i morali bismo, baš kao i političari, biti odgovorni ljudima, a ne nekoj ideologiji. U tom smislu kazalište nije došlo u situaciju da kliče vođi, ali nije se baš ni odmaklo od toga da ga uglavnom ne spominje u nekom lošem kontekstu. Nit smrdi, nit miriše. Ništa naročito.
Ima li film, s obzirom na doseg, važniju ulogu?
Nema više onu ulogu koju je imao ranije. Rijetki su ljudi čiji filmovi predstavljaju refleksije na društvo u kojem žive, poput Ognjena Glavonića. Njegov “Teret” je takav film, ali ni on neće promijeniti stvarnost. Kad pričam o tome, uvijek sam između osjećanja besmisla i osjećanja krivice, treba li uopće bilo što raditi ako svojim djelima ne mogu promijeniti svijet. Mislim da se svi mi krećemo između jednog i drugog.
Imate li stalni angažman, zaposlenje?
Sada sam između poslova jer nakon dvadeset godina na Akademiji više nisam profesorica glume. Želim se posvetiti nekim svojim projektima i nisam imala više energije za studente.
Vjerujete li u novu generaciju?
Kad sam počela raditi, ja sam željela da svi oni budu sretni i uspješni i da negdje glume. Trebalo mi je dvije-tri generacije da uvidim kako je besmisleno nervirati se što svi oni nisu jednako uspješni i zanimljivi. Sada sam jednostavno sretna kad vidim koliko je njih uspjelo pronaći neki svoj prostor, a da ja nisam za njih intervenirala ili nekoga zvala. Evo, i za ovu predstavu “M.I.R.A” koju sada radim redatelj Andraš Urban napravio je audiciju i odabrao četiri mlade glumice, od kojih su dvije moje bivše studentice. Bez ikakvog mog utjecaja. To što igram sa svojim studenticama čini me vrlo ponosnom. I u mom novom filmu glumit će neki moji bivši studenti.
Je li točno da ste pali na prvom prijamnom ispitu na Akademiji?
I na prvom i na drugom. Dva su me puta odbili. Nakon drugog bila sam odustala. Kasnije sam odlučila ipak još jedanput probati jer nisam bila sigurna da ću biti sretna kao novinar ili socijalni radnik. Taman kad je nakon prve godine Fakulteta političkih nauka trebalo izabrati smjer, ja sam ostavila školu i počela se spremati za još jedan prijamni ispit na Akademiji koji sam prošla. Baš sam se borila i na kraju sam uspjela.
S kim ste se spremali?
Nisam ni s kim. Prva dva puta kada nisam prošla spremali su me neki drugi ljudi, pa sam treći put rekla: sada ću ja sama. Govorim to i danas kad me mladi ljudi pitaju mogu li ih spremati za Akademiju, da im objasnim zašto je važno da to naprave sami. Kažem im da to što rade eventualno mogu pokazati svojoj obitelji i prijateljima kao publici, ali neka im nitko ne govori kako da to rade, nego neka naprave onako kako osjećaju i misle, kao da su te riječi koje govore njihove vlastite. To je i dalje moja jedina preporuka svima koji se žele baviti glumom. To se jednostavno mora jako voljeti.
Ne odustajete od kazališta. Osim predstave “M.I.R.A” koja će uskoro imati premijeru, glumite i u nedavno praizvedenom komadu “Balava” mlade dramaturginje Dunje Matić u Beogradskom dramskom pozorištu.
To je nezavisna produkcija Hartefakta u kojoj mi se ispunila velika želja da nakon filma konačno i na sceni igram s Jasnom Đuričić koja je za mene najveća glumica koja trenutačno živi. To je zanimljiva i dobra predstava, a nije komplicirana ni za transport pa bismo mogli doći i do vas da se malo pokažemo.
Pogledajte video usporedbe Hrvatske i Slovenije:
Na jednu Miru deset tisuća dačića..to je servija. Napali bi oni opet no smo im zdrobili orsšćiće 5 8 95