Da irački predsjednik Sadam Husein nije 70-ih godina u gradu hotela Haludovu na otoku Krku ostavio napojnicu od dvije tisuće dolara, povijest hrvatskoga hotelijerstva bila bi puno manje zanimljiva! I Sadamov je sin dolio ulje na turističku vatru Haludova: ispod jastuka u svojoj je hotelskoj sobi zaboravio revolver pa se čekalo da netko ode po njega kako bi cijela iračka svita mogla otići iz tog svijeta nečuvene zabave u socijalističkome okruženju u kojem je očito sve bilo dopušteno. Velebni kompleks hotela s bazenima, saunama i kockarnicama, sa 17 teniskih terena i minigolfom, u Malinskoj je 1970. projektirao arhitekt Boris Magaš, kojemu zahvaljujemo i za hotelski kompleks Solaris kod Šibenika i za splitski stadion na Poljudu...
Danas Sodoma i Gomora
Nije naravno Sadam Husein bio jedini gost za pamćenje. Kao ni omiljeni švedski premijer Olof Palme, za kojega se ne zna je li posluzi ostavio napojnicu za pamćenje... Goste su u kockarnici posluživale zečice zvane "koktel konobaricama" koje je izvana dovodio kralj pornografije Bob Guccione, vlasnik Penthouse Cluba Adriatic... Gosti su imali gotovo 1800 ležajeva na raspolaganju, imali su liječničku njegu, natjecali su se tko će si naručiti veću ribu na pladnju, a mogli su si to priuštiti i gosti skromnijih novčanih mogućnosti od Olafa Palmea. O tome sve znaju Tereza Kesovija, Kićo Slabinac, Zdravko Čolić i drugi naši selebritiji koji su uživali u Haludovu u svojim i njegovim najboljim godinama kad su jastoge dopremali Jadrolinijini brodovi. Danas Haludovo izgleda za plakati! Ruina. Ruševina. Sodoma i Gomora nakon Božje osvete.
Danas o Haludovu kao o primjeru sjajne arhitekture za kojom treba debelo žaliti govori izložba "Turizam u socijalizmu i nakon – Transformacije hotelske arhitekture na hrvatskoj obali Jadrana" koju su u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti priredili i kustoski obradili Michael Zinganel i Maroje Mrduljaš.
Izložba koja ostaje otvorena do 25. ožujka pokazuje razloge da se o turističkoj arhitekturi u nas ne govori ponajprije kao o socijalističkoj nego kao o modernističkoj. Na to nas upozorava Maroje Mrduljaš, koji na naše pitanje kojeg je turističkog objekta ili kompleksa iz doba socijalizma najviše šteta, kaže kako je to upravo Haludovo.
No je li Haludovo u kolapsu zato što je bilo simbolom socijalizma? Teško da se to može reći. Mnogi primjeri prekrasne hotelijerske modernističke arhitekture stoje danas u ruševinama iako je prošlo 20 godina od rata koji je 90-ih zaustavio turizam u nas. Izložba u riječkom MMSU pokazuje najistaknutije primjere te arhitekture čije vrijednosti valja osvijestiti, naglašava Mrduljaš.
Hrvatska je modernistička arhitektura izuzetno relevantna u kontekstu europske arhitekture, a pritom posve nepoznata. No, napominje Mrduljaš, uspjela je ostvariti mogućnost istraživanja u turističkom području u kojem su kreativne slobode ograničene utilitarnim zahtjevima. Turistička se arhitektura u nas odlično prilagođava topografiji, ambijentu. K tome, u uređenju su interijera uključena najjača umjetnička imena – Edo Murtić, Oton Gliha, Raul Goldoni i drugi! Događalo se da idete u hotelski kompleks na kuglanje, a oko vas najbolja umjetnička djela koje ova zemlja ima... Nigdje toga vani nije bilo.
Tu se išlo na ples, a kad će opet?
Uz Haludovo, vodeći su primjeri modernističke arhitekture u našem turizmu hotel Libertas u Dubrovniku i Maestral u Brelima...
– Hoteli na jadranskoj obali bili su mjesta susreta gostiju i domaćih ljudi. Tu se lokalni život preklapao s kozmopolitskim. Turistički kompleksi nisu bili zatvorena geta kao u inozemstvu. Bili su otvoreni prema susjedima. Tu se išlo na ples, na svadbe, tu su se učili strani jezici, kupalo se u bazenima. I parkovi, šetnice i plaže tih hotela bili su inkluzivni prostori, svi su se koristili njima. Nakon 90-ih uslijedila je privatizacija, dio je njih redizajniran, a dio je ostao zapušten pa čak i 25 godina nakon propasti socijalizma stoji devastiran! – kaže Maroje Mrduljaš, veliki znalac povijesti i značenja arhitekture o kojoj je ovdje riječ. Žao mu je, kaže, i Marine Lučice pokraj Primoštena, hotela Plat u Mlinima... – Arhitektura koju baštinimo iz tog razdoblja pokazuje održive modele turističkog razvoja. Pokazalo se da apartmanizacija s kućicama ružnih boja nije bolje rješenje! – jasan je Mrduljaš. Alibira to i primjerom hotela Lohne u Rovinju, koja je primjer nastavljanja dobre tradicije modernistički projektiranih hotela koje također surađuju s vrhunskim umjetnicima. Ovaj put s mladom gardom, a cijenjenim imenima poput Ivane Franke, Silvija Vujičića, grupe Numen i dua Igle.
kao i sve u socijalizmu: da je bilo profitabilno, opstalo bi!