Glumačke bravure u blijedoj potrazi za teatrskim smislom

Jedna obitelj; mama, tata i dvojica sinova; jedan ljubavni susret na starom mostarskom mostu, jedan san, jedna nikada započeta priča između dvoje ljudi na peronu koklodvora... četvoro glumaca. To je "Ispočetka" Mislava Brečića. On je autor teksta i redatelj i publici predstavlja nadasve slojevitu priču koja govori o obitelji kao nukleusu društva, dotiče se kapitalizma i propasti, nemoći politike i crkve, sanja o revoluciji i kompjutorskim virusima... a zapravo preko svega toga priča o glumcima, režiserima, ulogama, likovima, o procesu u kojem u teatru nešto nastaje – ili prestaje.

Premijeru smo vidjeli u Teatru Exit. Specifično je postavljena cijela ta priča. Publika ulazi u tetar u kojem svjetla ima tek minimalno i u tom mraku traga za svojim mjestima. Glumac izlazi na scenu i obraća se direktno publici, svjetla su djelomično upaljena i treba vremena da mrak odvoji one na sceni od onih koji su ih došli gledati. Kontakt svjetlima i očima ponavlja se tijekom cijele predstave, dok glumci s cinizmom preispituju svoj posao, zaklinju se u gole sise (jer tako će teatar biti pun srednjoškolaca), psovke i vrijeđenja (jer tada će doći svi), sapunice i reklame (jer za velike uloge poput Hamleta trebali bi oni platiti teatru da ih igraju).

Mnogo od toga što govore i jest istina, i, naravno, zabavno je gledati Krešimira Mikića kako ironizira Hamleta, jer upravo je on sljedeći Hamlet u hrvatskom teatru, u proljeće na sceni ZKM-a. Uz njega glume i: Jelena Miholjević, Sreten Mokrović i Bojan Navojec. Od svakog od njih dobili smo glumačke bravure i pravo blago ove predstave jest gledati njihovo umijeće i mijene. Pa ipak je to u konačnici tek blijeda cjelina. Poanta nije u kraju (ili krajevima) priče, čak ni mogućim odgovorima, jer oni tako i tako ne postoje. Ključni je problem u dilemi: treba li teatru uspjeh ili eksperiment. Ta dilema ovdje nije rješena, niti je jezičak na vagi prevagnuo na bilo koju od tih - ne nužno suprotstavljenih - strana.