Povijest likovnog djelovanja hrvatskih ženskih umjetnica vješto je ispričana prošlogodišnjom izložbom "Jedna za sve – Sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.", koja se prostirala velikim dijelom prvoga kata Klovićevih dvora, no izložba "Jedan susret – Nasta Rojc i Dora Car", koju do 14. siječnja 2025. imate prilike vidjeti u Palači Demeter-Corvin, donosi nešto intimniji uviđaj u živote dviju slikarica koje su, čini se, imale nešto više od samo prijateljskog odnosa. Kroz izrazito detaljan dnevnik "Sjene, svjetlo, mrak" Naste Rojc, jedne od osnivačica Kluba likovnih umjetnica, dobili smo uvid u prisnost njezine veze sa šest godina mlađom Dorom Car, slikaricom čijih je dvjestotinjak djela zbog vlage propalo u stanu u Martićevoj ulici, a Zdravko Mihočinec, direktor Galerije Kontura, rekao nam je nešto više o cjelokupnoj izložbi te daljnjim planovima galerije.
Devetnaesto i dvadeseto stoljeće zasigurno nisu bila najsretnija vremena za žene koje su se svojim vještim, ustrajnim, pa možda i provokativnim radom isticale od drugih, a posebice ako govorimo o svijetu umjetnosti u kojem je dominacija patrijarhata bila itekako prisutna. Upravo se tada, 1913. godine, dogodio jedan susret koji je označio početak odnosa Naste Rojc i Dore Car, a bilo je to studijsko putovanje u Veneciju. Naime, Branko Šenoa, sin velikana hrvatske književnosti Augusta Šenoe, bio je nastavnik Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu koju je pohađala Dora, no bio je i suprug Naste Rojc, tada već iskusne slikarice koja je, na Šenoin nagovor, odlučila sa studentima poći put Venecije.
– Odnos Naste Rojc i Dore Car produbio se nakon putovanja u Veneciju, a premda ne postoje konkretni dokazi o tome koliko je on bio blizak, postoje određene naznake koje upućuju na to da je njihovo prijateljstvo možda preraslo u nešto više, o čemu je pisala autorica izložbe Žarka Vujić pozivajući se na biografiju Dorina brata, Bogumila Cara. Prema njegovim zapisima, Dora je jednom izjavila da je njezina najveća ljubav bio njezin kolega slikar Đorđe Čutuković, no zbog drugih izvora dolazi do različitih interpretacija odnosa dvije umjetnice. Nasta Rojc je u svome dnevniku iskreno bilježila sve što ju je mučilo, često ulazeći i u dublje razine introspekcije, pa na nekim mjestima dnevnik donosi opširne zapise, ponekad i do dvije kartice teksta, dok na drugim mjestima nalazimo kratke bilješke, gotovo poput fusnota, no uz poznavanje šireg konteksta, iz tih se sažetih opaski može iščitati kako je prema nekim osobama gajila osjećaje ili razvijala odnose koji su nadilazili strogo profesionalni ili umjetnički okvir, sugerirajući i intimnu povezanost – kazao je Zdravko Mihočinec.
Nasta Rojc pretežito je slikala aktove i portrete u čemu je bila vrlo vješta zbog svoje tonske modulacije te iznošenja karaktera modela, a u svojem je dnevniku zapisala i nekoliko rečenica koje odaju njezinu sklonost ka ženskim modelima: "Portret ženski iziskuje više studija i traženja pravog karakterističnog momenta nego li muški. Muški sjedne, pogleda me kao da mi kaže 'evo me, slikaj', a žena sjedne, gleda, žmirka, odvraća pogled, mijenja izraz, čas ko da ljubi, čas mrzi, čas se pokazuje, čas skriva, ko da mi kaže 'pogodi, traži'." S druge strane, Dorini su aduti bili pejzaži. Svoje likovno umijeće razvijala je pod vodstvom profesora Mencija Klementa Crnčića kojega je odabrala po vlastitim preferencijama jer, prema riječima njezina brata Bogumila, viša škola tada nije bila ustrojena po razredima, već je ona bila jedno veliko bratstvo u kojemu je svaki profesor vodio svoju školu.
Usprkos drukčijim umjetničkim preferencijama, dvije su umjetnice zajedno slikale na Krku i na Sušaku u Rijeci neposredno nakon povratka iz Venecije, a Dora je Nasti pomagala i u postavljanju Prve izložbe jugoslavenskih umjetnica u Ljubljani 1914. koja nažalost nije održana zbog početka Prvog svjetskog rata, navela je Žarka Vujić u katalogu izložbe. Također, čini se kako je fizički krhka Nasta bila mnogo emocionalnija od Dore što je najprije rezultiralo nepotpunim međusobnim razumijevanjem, a nakon završetka rata i udaljavanjem ove dvije umjetnice. "Dora je otišla na ljetovanje sa svojom obitelji u Bakar. Bog zna jesu li joj moji preozbiljni razgovori dodijali. Moje ju društvo sjeća na ozbiljna vremena, na koja ne volimo misliti, kada su prošla... Moguće me zaboravila, a bolje za nju. Moguće sam bolestno, loše društvo! Bolje za ljude ako nesretnika zaborave pa s njim ne moraju toliko trpjeti sućuti. Ne ću u buduće više nikoga da vežem uz sebe", zapisala je tada Nasta u svoj dnevnik.
Ipak, Nastin "Ženski akt u pejzažu" iz 1928. prikazuje ženu koja u licu poprilično nalikuje Dori, pa bi se dalo nagađati o tome jesu li umjetnice još uvijek bile u dobrim odnosima, iako ni danas nije sa sigurnošću utvrđeno tko je žena na slici. Sigurno je pak da je Nasta Rojc 1927. godine, zajedno s Linom Crnčić Virant, osnovala Klub likovnih umjetnica koji je okupio pedesetak žena s likovne scene, no Dora Car nije bila jedna od njih.
– S obzirom na činjenicu da ova izložba potvrđuje kako su Nasta Rojc i Dora Car bile bliske prijateljice, iznenađujuće je kako Dora nije bila članica Kluba likovnih umjetnica. Životne okolnosti razdvojile su ove dvije umjetnice kada je Nasta Rojc 1919. upoznala britansku časnicu Alexandrinu Mariju Onslow iz Škotske. Njihov odnos brzo se razvio u blisku emocionalnu i romantičnu povezanost, a nedugo nakon toga, počele su živjeti zajedno u Nastinoj kući na Rokovu perivoju u Zagrebu. U to vrijeme Nasta Rojc još uvijek je formalno bila u braku s Brankom Šenoom, no njih dvoje već su prije Prvog svjetskog rata otvoreno priznali jedno drugome da imaju različite emocionalne i seksualne sklonosti. Šenoa je to prihvatio s razumijevanjem i nastavio pružati potporu Nasti, oslobađajući je tradicionalnih bračnih očekivanja – objasnio je Zdravko Mihočinec te dodao kako možemo samo spekulirati o razlozima promjene intimne dinamike između Naste i Dore, no njihov odnos ipak ostaje intrigantna i značajna priča u kontekstu hrvatske umjetničke povijesti.
Galerija Kontura već u travnju planira sljedeću izložbu koja će biti posvećena dvjema prvim hrvatskim slikaricama – Fani Daubachy, svekrvi poznate književnice Ivane Brlić Mažuranić, te Karolini Voikffy Armero, članici ugledne zagorske obitelji koja se udala za španjolskog plemića. U planu je i osnivanje Muzeja hrvatskih umjetnica, čiji će se fundus temeljiti na zbirci dr. Josipa Kovačića koji je 1965. počeo intenzivno skupljati djela hrvatskih slikarica. Njihova tržišna vrijednost tada je bila mala, no dr. Kovačić prepoznao je njihovu važnost, a cjelokupnu je zbirku 1988. donirao Gradu Zagrebu.
– Činjenica je da je donacija dr. Kovačića već 37 godina u posjedu Grada Zagreba koji, nažalost, još nije poduzeo ništa kako bi se zbirka izložila hrvatskoj javnosti. Od smrti dr. Kovačića 2017. godine apeliram na to da se radovi hrvatskih slikarica podijele s javnošću, a naposljetku, Grad Zagreb je kupio prizemlje Kuće Demeter-Corvin za izlaganje te donacije, no još ništa nije uređeno – kazao je Zdravko Mihočinec koji se devedesetih godina pridružio dr. Kovačiću u pothvatu skupljanja umjetnina.
– Nadam se da će izložba o Nasti Rojc i Dori Car, kao i nadolazeće izložbe koje pripremamo u Galeriji Kontura, motivirati Grad Zagreb da se pridruže osnivanju muzeja kakav ova građa zaslužuje. Da je muzej osnovan 1988., kada je Grad dobio Kovačićevu donaciju, bio bi to drugi muzej tog tipa u svijetu – odmah nakon Nacionalnog muzeja žena u umjetnosti u Washingtonu kojega je osnovala kolekcionarka Wilhelmine Holladay te koji se otvorio 1987. godine. Osnivanje muzeja iznimno je važno, ne samo u nacionalnim okvirima već i na globalnoj razini. Ova zbirka ima ogroman potencijal za revalorizaciju i izjednačavanje uloga žena i muškaraca u umjetnosti, što je proces koji traje posljednjih dvadesetak godina, a svaki korak u tom smjeru doprinosi – kako je to istaknula kustosica Leonida Kovač – osvjetljavanju prešućenih dijelova hrvatske umjetničke i likovne povijesti.