Zato smo jednog od najpopularnijih brkajlija s TV ekrana i kazališnih dasaka na početku intervjua pitali kako je uopće doživio tu nagradu budući da je u “najboljim godinama”?
Nisam je očekivao. No predložila su me oba moja kazališta, GKM i HNK u Splitu, Šahovski klub Aržano i Mjesni odbor s Općinom Cista. Čovjek se uvijek nada, ali baš nagrada za životno djelo?! To je kao u nogometu. Očekujem drugo poluvrijeme, a ako doživim i produžetke, prijeći ću stotu.
Zašto su posljednjih godina gostovanja vrlo rijetka? Prvi je put na ovogodišnjem Splitskom ljetu ostvarena koprodukcija HNK i GKM-a. U čemu je problem?
Ova naša dva splitska kazališta ne gostuju zbog scenografije. Sada je scenografija takva da s njom ne možeš nikamo putovati. Svatko liječi sebe, uguši glumca! Davno sam s pokojnim Ilijom Zovkom igrao u komadu “Ženici” u kojem nema scenografije. Samo malo reflektora. I sjećam se gostovanja u Širokom Brijegu kada nam je jedan čovjek rekao: “Ja sam došao čuti riječi i vidjeti vas, a ne gledati kauč i stolicu. To imam i doma.”
Kako ste uopće postali glumac? Ima li nečega u “genima kamenim”?
Sigurno je nešto u genima. U Aržanu smo imali dobro opremljene kabinete, održavale su se radionice za glumačke i filmske produkcije, djelovale literarna, dramska i druge sekcije. Montirali bismo bijelo platno i gledali filmove. Imao sam dvanaestak godina kad sam prvi put na velikom platnu gledao “Divljaka” s Marlonom Brandom. Tu me štrecnulo. Prvu ulogu dobio sam u GKM-u Split, u predstavi “Dogodilo se u zbornici”. Imao sam šesnaest ili sedamnaest godina.
Jako su pamtljivi likovi koje ste kreirali u TV serijama, naročito “Stipe u gostima” i “Vaši i naši”, a bilo je i reklama?
Reklame donose uspjeh, a prvu sam snimio prije četrdeset i pet godina. Stvarali su promidžbeni katalog za šarene stolnjake poduzeća “Jugovinil”. Snimalo se na izvoru rijeke Žrnovnice. Ja mlad, zgodan, nadobudan, a oko mene lijepe ženske. Jedno vrijeme sam non-stop bio na televizijskom ekranu pa su mi spočitnuli da još samo nedostaje da iskočim iz paštete. Kad poslije nekoliko dana zovu iz PIK Vrbovec da napravim reklamu za paštetu! I pristao sam. Za livanjski sir snimao sam reklamu u Sloveniji. Bilo je to unosno. Pristajem na sve ispred kamere što je zakonom dopušteno.
Mnogi kažu kako vi ne glumite, da ste u prirodi onakav kakvog vas vidimo na sceni. Što je za vas gluma?
Pirandello kaže da je bitno biti čovjek, a onda glumac. Što će grdelinu velike škole? Glumac ćeš ili biti ili nećeš. Za mene je gluma ozbiljna, dogovorena igra. Mora biti uvjerljiva. Ne volim prenemaganje. Nastojim sve postići što jednostavnije. Kod mene je “dobar dan” – “dobar dan”.
Među najstarijim ste glumcima u ansamblu HNK Split. Što savjetujete mladim kolegama?
Trenutačno sam najstariji dramski glumac u teatru. Bez obzira na razlike, s nekima i od gotovo četrdesetak godina, odlično se nadopunjujemo. Zovu me “tetak” ili “strikan”. Govorim im kako će ih jedino rad dovesti na željeni cilj kao i pošten odnos prema tekstu, partneru, instituciji. I naravno, poštovanje. Ne volim minoriziranje ni omalovažavanje, kao što ne volim ni glorificiranje.
A što je s nadobudnim glumcima i njihovom taštinom?
To treba zatomiti.
Kakva su vam iskustva s redateljima?
Najdraži su mi Vanča Kljaković i Georgij Paro. Davali su slobodu koju nisi smio zloupotrijebiti. Nisu pametovali. Od kolega uvijek sam volio vidjeti, i na ekranu i u predstavama, Borisa Dvornika, Zvonka Lepetića i Fabijana Šovagovića. Bitno je biti svoj. Uvijek moraš biti svoj i moraš znati sačuvati obitelj. Ne mora svatko imati obitelj, ali moraš pripadati obitelji.
Sa suprugom Matijom u braku ste četiri desetljeća. Kako ste vi sačuvali obitelj?
Vjera mi nije dopuštala drugačije. U braku je najvažnija tolerancija i kompromis. Nikad nisam kazalište donosio kući niti sam svoju privatnost podastirao na kazališne daske. Zloću nisam nikad mogao trpjeti, kao ni one koji bi sve pokopali da bi sebe podigli. Tu nema sreće. Ja sam sretan čovjek. Sređen sam u glavi, to mi je najbitnije. Mislim unaprijed.
Teatar se zbog korone naglo zatvorio u ožujku nakon uspješne “Bambine” u kojoj ste i vi igrali. Što ste radili u karanteni?
Kad se zatvorilo kazalište, osjećao sam se paralizirano. Totalno zamračenje. Poslije sam otišao u Aržano. Šetao s ekipom po nekoliko kilometara dnevno. Potom su došle vrućine, ali zbog zdravstvenih razloga izbjegavam kupanje. Ova situacija s koronom je teška i treba biti strpljiv. Korona je nedokučiva, ostavit će traga i po pitanju zdravlja i financija, jer ne može to svatko izdržati. Ako ti meteorolozi kažu da se sprema nevera, nećeš izaći na more. A ovdje ne znaš ništa. Ne volim se bahatiti, ali ne može se živjeti ni pod staklenim zvonom. Ne znam što ćemo u teatru izvoditi. U planu su bile predstave: “Kroćenje goropadnice”, “Umišljeni bolesnik”, “Lepurica”, “Kaligula”, “Čudo u Poskokovoj dragi” ...
Kazalište ili televizija?
Sve se svodi na igru i dobru pripremu, ali razlika je velika. Ispred kamere se osjećam komotnije. Sedam godina išla je serija “Stipe u gostima”, više od 200 epizoda. Ljudi pamte rečenice, dogodovštine, 2008. dobio sam nagradu kao najbolji glumac u Hrvata. Dvije godine snimao sam “Naše i vaše”. Žao mi je samo što nisam zapisivao dosjetke s gostovanja. Bilo ih je mali milijun.
Imali ste izlet i u politiku, bili ste čak i vijećnik.
Ne znam ja politički misliti. Ja mogu samo nekome biti prijatelj i pružiti mu podršku.
Da niste glumac, što biste bili?
Mislio sam biti mesar. I kirurgija me privlačila. Ali dogodila mi se sreća. Postao sam novo lice, jedno brkato čudovište. Moj moto je upornost, rad i opet rad. I poštenje. I učenje od boljih. Uzimao sam od svakoga tko je imao dobre namjere i čiji je rad ispravan.