Da za okladu ponekad nastaju ozbiljne stvari koje će obilježiti svijet u nekom njegovu segmentu, dokaz je kraljica krimića Agatha Christie. Svoj prvi roman napisala je okladivši se sa starijom sestrom, autoricom čija je jedna drama tada već bila adaptirana na Broadwayu, koja je 30-godišnju Agathu zadirkivala da to nije kadra učiniti. Godina je 1920., Agatha je dobila okladu, u Britaniji izlazi njezin prvi detektivski roman “Zagonetni događaj u Stylesu”, a danas, kada obilježavamo sto godina od tog događaja, kult autorice nimalo ne blijedi.
Sudeći po podacima iz Guinnessove knjige rekorda, s dvije milijarde prodanih knjiga Agatha Christie i dalje je najprodavanija autorica fikcije, brojčano su je nadigrali samo Shakespeare i Biblija. Njezina “Mišolovka” drama je s najduljim neprekinutim stažem na repertoaru londonskih kazališta – 67 godina, kontinuitet je prekinula korona, no već je najavljen njezin povratak za 2021. Njezine su knjige poslužile kao scenarij za 50-ak filmova, a nakon blockbustera “Ubojstvo u Orient Expressu” napucanog hollywoodskom elitom u kojoj su Kenneth Branagh, Michelle Pfeiffer, Johnny Depp, Judi Dench i Penelope Cruz i koji je 2017. više od 350 milijuna dolara, u prosincu u kina stiže remake “Smrti na Nilu”. Impresivno za spisateljicu čiji stil kritika nerijetko ocjenjuje “drvenim i formulativnim”. To je, naravno, potpuno nepravedna ocjena najpopularnijeg svjetskog štiva, istodobno pitkog i zabavnog te prožetog inteligentnim opaskama i zaokretima, dovoljno jednostavnim da zaokupi um 15-godišnjaka i odrasle pronicljive osobe. Spisateljica s nosom za trenutak, žanr detektivskog romana bira u njegovo zlatno doba, između dva svjetska rata, nastavljajući tradiciju koju je začeo Edgar Allan Poe, a do savršenstva doveo Arthur Conan Doyle koji je Sherlocka Holmesa objavljivao od 1887. do 1927. Christie je preuzela formulu – detektiv mora biti ekscentričan, a briljantan um, znanje i induktivno rasuđivanje ključni su elementi istrage. Na principu Holmesa, koji kada ne hvata kriminalce, uživa u kokainu, Christie stvara Poirota – gotovo karikaturalnog Belgijca, jajolike glave i voštanih brkova, osobe opsesivno-kompulzivnih manira u dijalogu sa svojim sivim moždanim stanicama, bez jasne prošlosti, ali s vidljivim ožiljcima patnje. Bilo da je u pitanju Poirot, gospođica Marple ili roman nevezan uz te likove, Christie je slijedila čvrsto postavljena pravila u svih 66 romana, koliko ih je napisala od 1920. do smrti 1976., pri tome zločine dosljedno smještajući u engleski krajolik, u idilične ladanjske kuće u kakvima je i sama odrastala i živjela.
Pravog imena Agatha Mary Clarissa Miller, rođena je 1890. u Torquayu. Rano je ostala bez oca, majka ju je sama podučavala i poticala na pisanje. Godine 1914. udala se za pukovnika Archibalda Christieja s kojim će dobiti kćer Rosalind, a razveli su se 1928.
Kraj je to viktorijanskog doba koje nije blagonaklono prema ženama pa brojna njezina djela donose uspješne i emancipirane žene, a muško-ženski odnosi temelje se na međusobnom uvažavanju. Za ravnopravnost spolova pobrinula se i kod svojih književnih ubojica pa kod nje ubijaju i žene. Osim toga, ženski likovi Agathe Christie voze automobile, što nije bilo primjereno u ranim godinama 20. stoljeća. Davala je time čitateljicama poticaj da i one mogu voziti, a samostalna vožnja davala je moć i neovisnost. Uz njezin razvod, koji je stoički podnijela i nije ju materijalno uništio s obzirom na to da je tada već bila afirmirana, vezan je i njezin čuveni desetodnevni nestanak. O potrazi za spisateljicom pisale su novine, angažirano je 500 policajaca, isušivana su jezera u Surreyu, Sir Arthur Conan Doyle angažirao je vidovnjakinju da je nađe, dok se Christie u obližnjem hotelu, pod imenom ljubavnice svojeg supruga, odmarala i odlazila u šoping. Tu epizodu kasnije nije komentirala, a objašnjenja idu od toga da je to bio očajnički čin ostavljene žene koja želi supruga natrag, trik za povećanje popularnosti radi bolje prodaje knjiga pa do teorije da je patila od slučaja disocijativne fuge, amnezije zbog proživljenog stresa.
Što god bila istina, knjige joj se otad jako dobro prodaju, postaje svjetski celebrity, a godinu nakon razvoda, na Bliskom istoku pri posjetu iskopinama Ura u Iraku, upoznaje 14 godina mlađeg arheologa Maxa Mallowana, svojeg drugog supruga, s kojim je ostala do kraja života.
I na stranu kritike o njezinu pisanju, obožavatelji Agathe Christie i danas pohode njezinu gregorijansku kuću u Devonu u kojoj je živjela zadnjih 38 godina. Koroni usprkos ove godine bilo ih je već 115.000. Obilaze mjesta u koja je smjestila svoja ubojstva, sjede za njezinim stolom, idu u šetnje ili na piknik “s Agathom”. Da je još živa, to bi je užasavalo jer je bila vrlo stidljiva. U prilog ide audiosnimka iz 1962. s večere u povodu 10. obljetnice “Mišolovke” na kojoj Christie kaže: “Ovo je okupljanje grozno! Nikada nisam bila dobra u javnim govorima i prezirem pažnju.”
Žena koja je u svojim knjigama upucala, ubola, otrovala ili smaknula strujom nebrojene žrtve, prezirala je slavu toliko da su joj na kraju dosadili i njezini likovi pa je odlučila smaknuti i Poirota koji postaje prvi fiktivni lik kojem je osmrtnica objavljena u The New York Timesu. Ni to nije pomoglo. Poput slave svoje stvoriteljice, Poirot traje i danas. Štoviše, fondacija Agatha Christie Ltd. angažirala je britansku spisateljicu Sophie Hannah za nove priče o Poirotu. Kad je izabrana za taj posao, već je bila poznata autorica krimića i profesorica pisanja na sveučilištu u Cambridgeu. Na razgovoru za posao Agathine nasljednice, na pitanje bi li Poirota odvela u 21. stoljeće – vrisnula je: “Nikako! Ne dolazi u obzir da Poirot ‘gugla’ svoje žrtve ili im pretražuje profile na Twitteru!” Bio je to točan odgovor i dosad je objavila četiri novele o Poirotu, na naslovnici je supotpisana s Agathom Christie, a Agatha Christie Ltd. lani je samo od tantijema zaradio 33 milijuna dolara.
