Izložbom slika Igora Rončevića u palači Sponza Dubrovačke ljetne igre imaju jednu od svojih najljepših završnica! Rončević od početka svoje uzlazne karijere uživa status otmjena slikara, pa to ne začuđuje. Podrazumijeva to slike posebne ljepote koja se u Sponzi podcrtava kustoskim doprinosom drugog akademskog slikara Antuna Maračića, direktora prekrasne dubrovačke Umjetničke galerije. Rončević je fascinantan kolorist kojega nije dotukla eksperimentalna hladnoća nove umjetničke prakse početkom 80-ih godina u kojima se slikarski afirmirao. No eksperiment si nije zabranio! Zato mu je opus živ i poticajan za generacije mladih slikara koje kao profesor na zagrebačkoj ALU godinama odgaja.
Nema zlatne, na sreću...
U Sponzi se nižu akrilici na platnu velikog formata nastalih za posljednje dvije godine za koje autor kaže: – Glavno je svojstvo tih slika da su lijepe. Ta činjenica im predznak “štafelajnog slikarstva” mijenja u “građansko slikarstvo”. One imaju dvije od tri osobine koje slike pozicioniraju u građansku kategoriju. Prva je građanska kategorija – plava boja; druga je transparentnost koja je bila zanemarena u cijeloj drugoj polovici 20. stoljeća Treća kategorija, zlato, na sreću je odsutna. Slike, uglavnom pokazuju apstraktnost i konstruktivizam, koji se odnose na povijesni aspekt hrvatskog slikarstva. Prvi je modernizam koji se protegnuo vrlo daleko i stvorio nove inačice. Drugi dio je konstruktivizam koji je baza svekolike umjetnosti koja je danas aktualna. U modernističkom dijelu ovih slika nastojao sam pokazati svoje veliko poštovanje prema dubrovačkome slikaru Ivi Dulčiću – kaže Rončević za Večernji list.
Dulčićevi “odsjaji”
Upravo se na kultnog kolorista Ivu Dulčića referira i Maračićevo promišljanje Rončevićeva rada za koje kaže da je u “razularenoj fazi”! Kaže Maračić:
– Neke od Rončevićevih slika na prvi pogled izgledaju kao Dulčićeve! No potom se jasno vidi drugi tip strukture. Vidi se da je to slikarski rad iz ovog vremena, sasvim drugačiji od Dulčićevih slika mora ili Straduna. Nije to adept nego evokacija Dulčića. Dvije se Rončevićeve slike i zovu Dulčićevi fragmenti. Vidimo u njima elemente Dulčića, ali u Rončevića se gubi Dulčićeva “svrha” da ilustrira. Rončević je, naravno, samostalan. Primjer kako se može raditi da nisi epigon, da si referentan! – zaključuje Maračić. Najuspješniji Rončevićevi studenti upravo su na taj način referentni u odnosu na svog profu! Kad im vidite radove, doživljavate ih kao kolorističke virtuoze. A kad čujete da su učili kod Rončevića, zaključujete: – Da, to je evoluirani Rončevićev kolorizam. Ili evokacija, kako bi rekao Maračić.
I oni su, dakako, samosvojni autori u odnosu na Rončevića, baš kao što je to Rončević u odnosu na Dulčića.
slike su lijepe da se usereš od ljepote!