Da je Ranko Marinković majstor proze, nije nepoznata stvar. Ali da je njegova pripovjedna riječ baš toliko adaptabilna i suvremena, do predstave Dubrovačkih ljetnih igara “Pod balkonima” i nije bilo baš najrazgovjetnije.
Suptilni redatelj Dario Harjaček i vrsna dramaturginja Vedrana Klepica (koji su u ovom projektu i puno više od redatelja i dramaturginje) uz nezaobilaznu Irmu Kovačić, koja je dubrovačkoj predstavi dala sudbinski komiški jezični “štih”, dostojno su komemorirali uspomenu na bodulskoga proznog minimalista kojeg premalo čitamo i uvažavamo. Autorska ekipa Marinkovićevu mediteransku oporu i šturu fresku isisanu iz nekoliko novela, među kojima posebno mjesto zauzimaju “Mislilac nad osam grobova” te “Ni braća ni rođaci”, mudro je smjestila u park današnjeg sveučilišnog kampusa, među pomalo ofucano raslinje ispod kojeg se nazire mistično more što je olakšalo posao scenografkinji Vesni Režić.
U doslovnom oslikavanju siromašnoga otočkog gradića uoči i za trajanja Drugog svjetskog rata iskazala se kostimografkinja Doris Kristić, a skladatelj Nenad Sinkauz mogao je dobiti i više prostora u predstavi koja ima pjevni Mediteran za ishodište. Ali da, Marinkovićev, a onda i Klepičin i Harjačekov Mediteran sve je samo ne onaj s izblijedjelih nostalgičnih razglednica, glazbeno komercijaliziran i banaliziran i doveden na rub kiča i površnosti.
Brutalna priča o dvije grane obitelj Sabundalović čiji probitačniji dio onima dovedenim do prosjačkog štapa duguje čak dva milijuna dolara priča je o pravdi i nepravdi, karakterima koji se ne mijenjaju još od grčke tragedije, o tužnoj sudbini hrvatskih otoka i iseljenika, ali i o preispitivanju odnosa između čovjeka i Boga. “Zločinac, a ne bog” piše na jednom bijelom transparentu od platna u kojemu redikulozni stari Momo u još jednoj briljantnoj izvedbi Livija Badurine polemizira sa Stvoriteljem koji ni izdaleka nije svemoguć kako se to reklamira.
Glumci uglavnom nisu podlegli mogućem karikaturalnom pristupu karikaturalnim karakterima. Prvenstveno se to odnosi na najveću suvremenu hrvatsku tragetkinju Doris Šarić Kukuljicu čija svaka rečenica u ulozi nesretne Prospere na publiku djeluje poput nemilosrdnog rafala emocija natopljenog krajnjim očajem. Odlična je bila požrtvovna Nataša Kopeč u odlično napisanoj ulozi Olive, fizički hendikepirane nasljednice triju vinograda koju ne mogu ukrotiti prastari otočki zakonici, ali ni njen mlađi ljubavnik Momo Ugo Korani, pa ni od brige za potomke poludjele majka i svekrva Linda Begonja i Jelena Miholjević.
Muški dio ansambla predvodio je preoprezni Marko Makovičić u ulozi luzerskog literata i dežurnog idealista Tomija Jusija Sabundalovića, a u korektnoj su mu igri sekundirali Dado Ćosić kao Mićel, Maro Martinović kao njegov otac Lorenzo (najveći negativci komada), Nikša Butijer kao odvjetnik Peskarević i Dušan Gojić kao upečatljivi tetak Medardo koji je odigrao odlično svađu sa siromašnom tetkom Juvaninom u maestralnoj izvedbi Helene Buljan. U više su se uloga, od kojih su one grobarske naročito došle do izražaja, iskazali i Josip Brakus, Marin Klišmanić i Ivan Pašalić, dok je kao mala Trojina nastupila Ema Pralas.
“Pod balkonima” je predstava koja je, za razliku od Harjačekove “Kate Kapuralice”, otišla još nekoliko koraka dublje u potkožje mediteranske civilizacije koja je praroditeljica anarhista, proroka i samotnjaka koji ne poštuju ni ljudske, ni Božje ni zakone prirode. A ipak su djeca Božja jer inače ne bi bili toliko opterećeni Bogom.
Dug Sabundalovića Sabundalovićima nije dva milijuna dolara, nego dvije tisuće dolara, ali autor kritike ne zna da „mijar“ nije milijun nego tisuća. Što ga ipak ne smeta da govori o „sudbinskom komiškom jezičnom štihu“ koji je obilježio predstavu. Čovjek, eto, ima uho za dijalekte.