Ne treba se ni s čim u životu previše opterećivati.
Svi smo mi bogeci na ovome svijetu i uistinu je toga malo u našem istinskom vlasništvu. Možda samo naše misli, naše riječi, a možda čak ni to. Sve drugo dobili smo na posudbu dok smo na ovome svijetu.
A zbog čega bi se trebalo živcirati? Zbog nečega što ne možemo odnijeti na onaj svijet? Ne valja zbog toga biti pohlepan ni bahat. Ne isplati se zbog toga zamračiti svoju dušu. Svijetli dar koji smo dobili odozgo, i dar koji se isto takve boje treba vratiti gore, kada jednom odemo s ovoga svijeta.
Joj, sad sam se sjetio jedne uistinu zgodne puce, koju sam sreo ispred svoje kuće, prije neki tjedan.
Proljeće je tek započelo, a već je došlo vrijeme za majice kratkih rukava. Nešto se uistinu događa s klimom. Ali, da toga nema, čovjek ne bi uživao u prizorima lijepih oskudno odjevenih puca.
I tako se meni pogled zalijepio za tijelo neznanke i odmah sam počeo bremzat u hodu.
Buraz, tako zgodnu pucu nisam vidio ne sjećam se kad. Naš susret se poklopio kao cajger na cajgeru. Čekaju me lepi cajti, samo ako dobru igru odigram, pomislio sam. Samo da ona meni ne kaže nemam cajta ili da mi kaže: "Joj, baš sam u cajtnotu. Žurim negdje." Neću joj dati povoda za to.
Cura je čisti cener i njezina pojava se neumitno približavala. Trenutak susreta je bio tu, a mene je u glavi nešto počelo cimat. Nalikovala mi je iz blizine na djevojku jednog mog dobrog prijatelja. Naime, ja ne petljam s djevojkama dobrih prijatelja, pa ni poznanika. Ne isplati se ništa zbog čega će se duša zamračiti.
Kada mi se još malo više približila, shvatio sam da to ipak nije ženskica za koju sam mislio da je. Hvala Bogu, ali problem ostaje. Kako s njom stupiti u neobavezan kontakt?
Čim sam shvatio da je to neka djevojka koju ne poznajem, ali koju bih vrlo lako mogao upoznati, odmah sam u tijelu osjetio upliv pozitivne energije. Sekunde su nas dijelile od susreta. A ja sam si u glavi u mikrosekundama vrtio ono što joj ne smijem spomenuti u našem eventualnom upoznavanju.
Ne smijem spomenuti da se svuda krećem cipelcugom i javnim prijevozom, da sam bogec i da nemam auto. Ne smijem spomenuti da sam, u stvari, jedan ocufani stari dečko, kojem su frendovi dali "počasnu" titulu najvećeg cugera u gradu, bio ja "zaslužan" za to ili ne.
Ne, ništa od toga ne smijem joj reći. Moram biti taktičan i slatkorječiv. Stavit si na glavu ukrasnoga cofleka i pred njom biti sladak kakti cuker. Biti totalno cool. Jedino tako mogu pred njom proći, pred njezinim strogim sudovima. Pred strogim sudovima svake ženske.
Dok sam ja tako razmišljao, cura mi se stvorila tik pred očima. Da, može se reći da mi je bila nadohvat ruke. Je li uistinu bila?
Ma koga zavaravam? Ja ne znam ništa o muško-ženskim odnosima. Svakako da sam ih imao, ali, nažalost, iz njih nisam naučio nikakve lekcije, niti sam izvukao neke pouke. Ja sam vam više za jednostavne stvari i jednostavne odnose, što muško-ženski odnosi sigurno nisu. I pri susretu sa svakim novim ženskim bićem morao sam očito iznova prolaziti iste lekcije i koliko-toliko iz pokoje ponešto i naučiti.
(Naučiti? Koga ja zavaravam!? Navedeni odnosi spadaju sigurno u najkompleksnije odnose na planetu. Šifru njihove smislenosti nitko do sada nije provalio. Barem što se tiče muškaraca. Neke žene možda i jesu, ali one o svemu tome mudro šute. Pametno. U prednosti su.)
I tako. Cura koja mi se svidjela na prvi pogled neumitno mi se približavala. Dijelilo nas je cvancig sekundi od toga da prođemo jedno pokraj drugog i da me ona pri tome eventualno dodirne svojim ramenom, ili ja nju.
Joj, iz blizine njezino lice je na mene djelovalo kao najljepši cviček. Bio sam opijen.
Napetost u zraku, neka kemija koja se u trenu pojavila između nas mogla se doslovno cvikati cvik-cangama. Ali pošto u rukama nisam imao navedeno, nisam bio u prilici to ni učiniti. A i zašto bi? Neka kemija odradi sve umjesto nas. Riječi samo kvare stvar.
Pogađate što se na kraju dogodilo? Nisam imao hrabrosti obratiti joj se. I ona je jednostavno prošla kraj mene. I da, dodirnula me u prolazu svojim ramenom.
Njezina ljepota mogla se vidjeti i bez duplih cvikera. Što reći kada se vidi tako nešto lijepo? Mogao sam samo čkomit' u tom trenutku i čmrljiti što nisam hrabriji da joj se obratim. Da me je u tom trenutku i čvaknuo cucak za tur, sigurno ne bih odvojio pogled od nje.
I tako je ona, njezina prekrasna prilika, nestala iza ćoška, a ja sam si samo mogao opaliti ćušku zbog toga što sam čkomil i što joj se nisam obratio na vrijeme, i rekao bilo što samo da se ona zaustavi na tren, i da onda moja čarobna spika odradi sve i uhvati je u mrežu. Čarobna spika? Možeš mislit'! Prošla baba s kolačima.
"Trči za njom!", kasna naredba generala poslije bitke protrčala je mojim mislima. Možda sam i mogao u tom trenutku krenuti za njom. Ali na nogama kao da sam imao olovne čižme, a ne čižme od sedam milja, koje obično nosim.
Evo, jedva sam preko usana prevalio riječi koje opisuju navedeni događaj. Naime, ne volim razmišljati o vlastitim porazima, a kamoli o njima pričati. I ne znam ni sam zašto sam vam sve navedeno ispričao. Ali neki razlog sigurno postoji.
Najinteresantnije u svemu tome je to da se ja danas, nakon toliko vremena od susreta s lijepom pucom, ne prisjećam više njezinog brushaltera ili dugih nogu, već samo njezinih očiju koje su me samo ovlaš "okrznule" u prolazu, a čiji pogled još uvijek pali sve unutar mene.
Ne znam zašto je to tako.
Srčem svoju ajprem-juhu i zamišljam da srčem najfiniji čušpajz. Poslije me čeka moj demižon koji će mi, nakon što završim s njim, dati do znanja da sam i dalje dibidus.
Najbolje je kada čovjek dobro dihta, kada ima takav dihtung da se ništa ne može probiti do njega da bi ga povrijedilo. Iako neki ljudi, normalno, cijelo vrijeme žele ili pokušavaju čovjeka dinstat', i to na malo ulja. Čovjek se ne smije tome dati. Ne smije se nikad predat'.
I čak kad mi netko kaže da sam ja dotepenec u ovome gradu, to me nikako ne dotikavle, jer ja sam izvorni. Što bih se zbog takvih objeda trebao drapati? Ja znam pravu istinu, neka drugi istraže.
Ali to je jednostavno tako. Uvijek će vas netko zbog nečega drukati i uvijek će biti drukera. Priviknite se na to i živite, baš kao i ja, jednostavno s tim. Tako je najbolje. Ne treba se ni zbog čega živcirati i na sebe navlačiti negativne energije. I, ne daj Bože, unutar sebe generirati mržnju. Ne isplati se. Ne vrijedi. Nikako ne vrijedi zbog boje naše duše.
Ništa. Eto sada sam vam ispričao, vjerujem, nešto zanimljivo. Nakon što pojedem svoju juhu, mogu vam ispričati još neke priče, ako ćete imati vremena i ako ćete smatrati da vam je to dovoljno interesantno.
Evo, samo čas…
(Dragi čitatelji, naš sugovornik, u zanosu svoje priče, izrekao je neke riječi koje će za vas možda biti nerazumljive. Molimo vas da njihovo značenje potražite u novovjekoj "Aleksandrijskoj knjižnici" – internetu. Hvala.)