Popločenih najboljim namjerama, a usmjerenih put pakla… bezbroj životnih je staza čeljadi našeg zavičaja – a ni moja se ne ote prokletstvu da bješe obasjana plemenitim htijenjem susjede nam Eleonore Padovan, dok ju je sudba krivo usmjerila od prvoga trena, žena u kostimu iz Burde otpočela je kazivanje staloženošću u začudnoj opreci s gorčinom što se iz njenih rečenica cijedila poput ulja iz mljevenih maslina. Pognute glave, zagledana u ruke sklopljene kao u molitvi, nizala je ulomke priče unaprijed pomirene s gubitkom spônā, ne mareći za dojmove nas oko stola. Bljesnulo mi je: ispovijeda se samoj sebi, podvlači crtu pod urodom mùke što je tišti godinama – neokrunjene završnim sudom, nekmoli katarzom.
"Najgore od svega… Eleonori Padovan i usudu zdušno smo pomogli ćaća i ja… mati manje: okovana ustaljenim poretkom stvari, nije razumjela što nas navodi da se priklonimo zagovaranju moga bijega iz obitelji. A ja sam Eleonorinoj tlapnji pridonosila blistavim ocjenama u četiri razreda osnovne i darom posvjedočenim u svemu čega bih se latila… dok očev prilog bješe u pohvalama, prekomjernim i zasićenim rječitošću čovjeka koji vidje svijeta: izricao ih je prečesto i preglasno, potičući više jâla u roditēljā prosječnih curica negoli divljenja njegovoj. Povlađivali smo, ne sluteći u što srljamo, Eleonorinim sugestijama da izuzetnu djevojčicu treba poštedjeti propasti na zabačenu dalmatinskom jugu. Kad je osjetila da krši naše dvojbe, napisala je preporuke onima za koje je vjerovala da će pomoći i pribavila mi skromnu novčanu potporu, te mjesto u internatu za nadarene kćeri siromašnih obitelji."
"Sjećam se kad smo te prestali viđati u selu. Začudo, istodobno su u tvoga oca presahnuli slapovi hvalisanja", dometnula je starica do mene, jedna od tridesetero oko stola u otočkoj taverni hiberniranoj čamotinjom rane jeseni.
"Znam. Trebala mi je puna godina i jedan prijeloman događaj da razumijem: djevojke u domu – tako smo ga zvali, srameći se režimskih atributa u nazivu, nisu bile samo iz bijednih familija, nego i sirove, grube… zapuštene, nesposobne pobuniti se kad su shvatile da ih se priprema samo za skromne radnice, zatrtih pomisli o značajnijem školovanju. Rekla sam ocu: ako još vjeruješ Eleonori Padovan, iščupaj me odavde i pošalji u poštenu školu – neću te osramotiti. Osjetio je koliko se užasavam internata, a znala sam kakvim ga mukama izlažem: platit mu je cijenu neumjerenih pohvala – podmirujući troškove moga školovanja, e da bi izbjegao sramotu vratim li se u selo. Goleme li ploče na stazi prema paklu!"
"Vjerujem da si bila svjesna sebičnosti?" javio se netko iz dubine prostorije, profila osvijetljenog palucanjem žara u kaminu.
"Ne… u prvi mah. Jest me grižnja napala kad sam uvidjela koliko pate on i mati, uskraćujući mnogo toga sebi, mlađoj mi sestri, braći. Ali, uvjerila sam sâmu sebe: ne smijem natrag, zarekla se da ću sve nadoknaditi… zanemarujući sumnju da bi se između mojih nakana i ostvarenja mogao usaditi klin više sile. Jesam li mogla – je li itko od vas mogao – pomisliti da će jednom doći kraj kvazikomunizmu, strana pomoć nestati kao kap u oceanu potreba zemlje u političkoj, privrednoj, moralnoj… krizi?"
"Pa sad… znali smo da će se diktatura slomiti, zahvaljujući promjenama u Europi i svijetu, a i stoga što nitko nije vječan. Sramotno po nas, izbavljenje nam je donijela biologija, a ne hrabrost, vizija… nije je bilo ni u patetičnom pokretu 1971." muškarac asketskog izgleda promrmljao je gnjevno, ne mareći za bilo čije mišljenje.
"Bogdane, poštedi nas mudrovanja admirala izgubljene bitke, molim te", pripovjedačica ga je ošinula bičem impregniranim jêdom. "Jesi li sretan što se na vlasti smjenjuju dva krila iste klijentelističke klike?"
"Ma, pusti njega", susjed s desne mi strane odmahnuo je rukom kao da tjera ose s kašete ribe. "Ne sjećam se da su kritičari svega postojećeg ikada pridonijeli ozdravljenju društvenih procesa."
"Prošla me volja, a i rekla sam sve važno: jebeno sam iscrpila obitelj, dok diplomama, zaposlenjima, profesorskom karijerom… nisam kupila ni grama oprosta. Snašao me usrani život, kao takav!"
"I pomišljala sam da se zbilo nešto slično", šapnula je ònā do mene. "Nikad se nisi, dok su ti starci bili živi, pojavila u selu… u ponos tvoje sestre i braće tobom nitko nije vjerovao. Nije se poštar morao trsiti da zataji doznake, nisi ih ni slala…"
"Nisam… Danas ne znam jesam li im ostala dužna zato što mi je između akademskog naslova i plaće okljaštrene inflacijama zijevala jama dublja od Jabučke kotline ili stoga što bih ih bila teže uvrijedila mrvicama kakve sam mogla slati nego šutnjom dugom bezmalo pola stoljeća. Mlađi brat, Antun, shvatio je moju muku: kad smo se prije dvanaest godina sreli u Šibeniku, zagrlio me, pustio suzu… oprostio mi, reče: drugačije nije moglo biti. Dodao da im nikada nije bilo gore nego meni. Zemlja je davala roda, koliko toliko, a ja, iskorijenjena, životarila… od prvog-do-prvog. Grlo mi se stisnulo, jedva sam se zadržala na nogama."
"Zašto si, premda znajući da ćeš ostavljene baciti u bijedu, izabrala studij koji ti nije mogao donijeti novca ni slave? Mislim…" Bogdan će intonacijom odvjetnika ne odveć zagrijanog za rasvjetljavanje slučaja.
"Eh, zašto… Onda, odabrala sam ga potaknuta Eleonorinom preporukom da se ne upuštam u školovanje koje zahtijeva duge godine nad skupim knjigama i trošak za materijale, instrumente… a više znajući da nije za mene zanimanje u kojem bi tehnologija bila zamršenija od rječitosti i bistre pameti. Tako je izbor pao na psihologiju, kasnije nadograđenu kliničkom… mimo pomisli da se prijavim za državnu stipendiju; znala sam što bi značilo postati oruđe režima. Nego, da se vratim ocu – teško sam ga uvrijedila odabirom. Poručio mi je: bio bi me strpao u samostan, da je znao kamo ću zabrazditi… pa da se bezumnicima bavim o crkvenom trošku, a ne o njegovom. Ustvari…" pripovjedačica se duboko zamislila, spustila ruke s izukrštanim prstima u krilo "… porazila sam ga time što se nije mogao hvastati mojom sveučilišnom diplomom, a možda i spoznajom da mi je silnim pohvalama zagadio dušu korovom superiornosti. Do danas nisam razjasnila tragove njegovih uvjeravanja u posebnosti, što mi ih je navalio na svijest o samoj sebi, gurajući me, dok nisam osvijestila pošast samozavaravanja, u začudnu narcisoidnost, tlapnju da mi je dopušteno više nego ikome oko mene jer navodno valjam više od njih. A vrijedila sam toliko da siromašna, po nesreći obrazovana, na udaju nisam smjela ni pomisliti… Strašnih me nemira stajalo višegodišnje raskopavanje duše, dok nisam dotukla dvoglavu neman zablude: jedna me oblijevala prijevarom o nadmoći, druga povlađivala ogrešenjima o bližnje, budući da sam, u iskrivljenom zrcalu, bila njihova žrtva. Eleonorina, očeva…"
Mûk što se raširio prostorijom poput dima s mokrih drva trajao je i trajao… u iščekivanju da pripovjedačica okonča ispovijed, ili prizna da to ne umije učiniti. Ali ona ostade nijema kao sfinga, kojoj se nitko ne usuđuje uputit ikakvo pitanje. U neko doba zora je osvijetlila prizor što ga nikad neću zaboraviti: tridesetak žena i muškaraca, u desetak noćnih ura ostarjelih za jednako toliko godina, netremice zure u hrastovinu trpeze, pretražujući hijeroglife godova u beznadnoj potrazi za danom od kôga bi – da mu se mogu vratiti – njihovi životi potekli korjenito drugačijim vododerinama. Kakve li zablude, pomislio sam, pitajući se gdje li su izvori nikad potvrđena optimizma s kojim se odbacuje ono što se jest zbilo zarad alternative što se rijetko ikad, a nikako u našoj zemlji ni u našim vremenima, uopće mogla zbiti.
Pomisli mi se počeše sustizati preskačući jedna drugu, sudarajući se u kaotičnu plesu kao biljarske kugle udarane nevidljivim štapovima… a nad naoko neredom zalebdje slutnja da čeljade, u naivnoj vjeri da živi jedinstven život, ustvari beskonačno ponavlja doživljaje predaka koji planetom kroče od osvita civilizacije.
Zaokupljen pitanjem: je li žrtva očevih pohvala i Eleonorinih savjeta sročila priču gazeći žârom grižnje zbog oportunizma, ili kajanja što se ikarovski zaletjela u visine u kojima se nije sastala s očekivanom srećom?… nisam zamijetio da sudionici proslave feste svetoga Vlaha u dijaspori nestaju iz konobe poput mornara koje prorjeđuje neman iz mračnih dubina. Pamtim samo: kad je spremačica počela raščišćavati stol, za njim nije bilo nikoga osim mene. Jebeno utučenoga mene, koji je te noći upio – poput zaboravljene bugačice – sve nesreće, razočaranja, boli… onih koji uzmakoše zaprepašteni odrazima plemenitih namjera neke Eleonore Padovan u svojim izblijedjelim životima.
