Družim se sa susjedom starijim osam godina; ne, nije me postarao, već naprotiv, susjed mi daje snage izdržati i moje nakupljene godine. On je osamdeset šest, a ja sam za njega, kako kaže: još u balavim godinama. On je često duhovit i na mobitel mi stalno šalje više viceva i kratkih duhovitih videa nego MOJI vršnjaci.
"Ma, tko je izmislio vječni život?", upitao me tog dana. Sjedili smo u vrtu kavane koja je bila uz rijeku. Ja sam došao kasnije, već je crkva zvonila dvanaest, a on je, čini se predugo buljio u vodu koja teče.
"Stari mudraci bili su u pravu, sve teče kao rijeka. Život je upravo najsličniji vodi koja odlazi, i ne možeš dva puta u nju ući, kao i u život."
Upecao sam se u njegovo razmišljanje, i ponovio njegovu prvu rečenicu: tko je izmislio vječni život?
"Pitaš se, prijatelju, danas, malo čudno, kako to nisi učinio ranije? Nisi li i sam sto puta čuo preko religija, naročito preko našeg kršćanstva, da nas čeka poslije smrti još i vječan život?"
"Da, Petre, danas sam se sjetio jer sam umoran od života, pa što će mi još i vječan, samo da se patim. Dakle, kad sam se probudio i izašao iz kupaonice žena me dočekala s rasporedom pijenja tableta, kapsula i kapi koje moram uzeti. Za što, pomislim? Valjda da bih dulje živio? Za što? Umoran sam i od ovoga dosadašnjeg, patnje iz dana u dan. Stalni problem s pišanjem i sranjem. I što me čeka? Vječni život? Moš' mislit'."
"Da te podsjetim, vječni život su izmislili oni davni ljudi koji su živjeli dvadeset ili trideset godina i rano umirali, u starom Egiptu i kasnije. Sjeti se."
"Ma koji su to?", reče susjed, praveći neku fakinsku facu.
"Znam da si dementan, ali Jure, moraš se sjetiti piramida!"
"Ha ha, ne znam što sam ručao jučer, ali znam za mumije u koje se i sam pretvaram. Kad mi se pojavila siva mrena u očima, skinuli su mi moje leće i stavili umjetne. Ne žalim se, bolje vidim, kad su mi zubi propali, izvadili su mi zube i stavili protezu. Ne žalim se, sada mogu gristi. Ali dokle će me mijenjati, hoću li na kraju biti kao robot?"
Uto čujemo glas susjedove žene: "Jure, Jure!"
A kad se približila, on je ukori:
"Pa nemoj tako glasno!"
"Ali, ali", sva zadihana, "nisi uzeo kapi za oči!"
"Bože moj, Jelena, neće mi se tako brzo oči sasušiti. Daj mi sad te umjetne suze!"
Susjeda Jelena uzme bočicu, povuče muževljevu glavu i ukapne kap tekućine u jedno, pa u drugo oko.
"Eto, jel' te što smetalo?", reče zadovoljno Jelena.
"Kako da ne, ti si mi smetala, mi tu razmatramo kako nam je života dosta, a ti mi čistiš oči da vidim ući u život vječni."
"Bože me sačuvaj, Jure, što brbljaš opet. Čeka nas Kraljevstvo nebesko…"
"Ne znam kako ti, ali nama dvojici je dosta!"
"Jure moj, uvijek nešto baljezgaš, pa tamo ćeš stupiti zdrav. I molim te nemoj takve teme govoriti pred unukom, pa njoj je jedanaest godina."
"Ali ona je pametna, pametnija od tebe!", reče to Jure, a u zraku se osjetio ponos. Uvijek se hvalio unukom.
"Ej, Petre, jesam li ti pričao kad je naša unuka imala četiri godine (naravno da mi je pričao, ali sam prešutio i saslušao), ona se uvijek radovala kada bi prva pojela juhu, naravno bakinu juhu, i viknula bi: Ja sam prva! Jedno vrijeme sam uživao u tome, ali jedne nedjelje ja prvi posrčem juhu i viknem: Prvi! Ona zamahne u sekundi dvije žlice preostale tekućine i vikne: Druga prva! Ha, što ti je pamet i duhovitost!?"
Baka Jelena i sama je to čula desetak puta, ali i sada je pričekala priču do kraja, također puna ponosa na svoju unuku.
"Ali, Jure, neki dan ste pred njom pričali o ratu, dosta što strahote stalno prikazuju na televiziji. Nama je strašno to gledati, a ne njoj. Tjeram je da ne gleda vijesti, ali otkrijem kako se skrila iza ormara i gledala je sve, pa i patnju djece." I susjeda doda:
"Sad će ona doći iz škole, kod nas je na ručku. Sigurno će doći do vas dvojice."
"Samo neka dođe!", reče prijatelj i upita mene: "Ne smeta ti, ne?"
"Neka dođe. Znaš da su moji unuci u Njemačkoj i vidim ih za blagdane, baš mi je drago nam se kad pridruži Mia."
Odlučimo se za aperitiv. On će pivo, ja pelinkovac.
Šutjeli smo i gledali u rijeku. Voda je nabujala i nosila balvane što je pokupila s obala. Odrastao sam uz rijeku i znao sam drugog susjeda Stevu, on je svaki dan skupljao debla koja je vezao uz čamac, skupljao ih i na obali sušio, a pred zimu odvezao kući. To mu je bio ogrjev barem za četiri mjeseca.
"Rijeka raste, ha!? Sve nosi! Tako sam i ja kroz život nosio i znanje i sranje. Eno, Stevo, hvata drvo", to je razveselilo Juru, "bome poveliko, svaka mu čast!"
Do nas je dotrčala Mia: "Djede, djede!", vikala je kao i njezina baka.
Dotrčala je u zagrljaj djedu, i još mu je dala poljubac u obraz, vidjelo se da je iznad njega vedro nebo, poboljšao mu se vid, njegove su ga suze blago osvježavale, a umjetni zubi tek su se sad vidjeli jer se smijao od sreće.
"Kako je bilo u školi?", upita je on.
"Ma, djede, sve OK, proći ću s pet!"
"A što ćeš mi kupiti za moje petice. Novi pametni mobitel, može?"
"Naravno da da, ali znaš da se tvoja majka protivi tome, ne smiješ puno buljiti u mobitel!?"
"Nju prepusti meni!", reče mala i uzme jedan kamen te baci u rijeku. Zatim se okrene prema djedu, pogleda ga u oči, pogleda i u mene, nešto smo slutili.
"Djede", započela je Mia svoju nama još nepoznatu i zagonetnu priču.
"Bila sam u nedjelju u crkvi na svetoj misi. Vi ste, vas dvojica, neki dan pričali o ratovima koji se vode u našoj blizini. Bili ste ljuti, zabrinuti. Ti si, djede, rekao da se bojiš za mlade i za nas djecu. Vidjela sam na televizijskim vijestima kako stradavaju djeca, zgrade sve su do temelja srušene… plakala sam…"
Mala napravi pauzu, vidjelo se da joj je knedla u grlu. Djed doda:
"Žao mi je što si to sve vidjela. I s druge strane sam ljut, dođe mi da ovako star odem i borim se za mir, najgora mi je njihova ironija, kad kažu da oni ratuju radi mira. Hu, majku im…"
"Dobro, djede, slušaj dalje. Bila sam na misi i u sebi govorila Bogu: 'Molim te, ukloni zle ljude koji ubijaju sve, pa i djecu.' To sam ponovila nekoliko puta. Nakon nekoliko minuta kraj mojih nogu pao je veliki žohar, velik i mrtav, nogice su mu bile prema gore i nije se ni mrdnuo. Ovako sam to razumjela. Mama mi je pričala što je to nuklearna energija i da je ima i u bombama. Svi bi stradali samo bi žohari preživjeli. Tim simbolom sa žoharom Bog mi je pokazao što će učiniti sa zlim ubojicama. Gledala sam žohara i nisam se ni molila za vrijeme svete mise. Samo sam gledala u tu bubu, hoće li se pomaknuti ili ne. Bila sam spremna dovršiti Božji naum. Da ga zgazim pred svima. Ali nisam. Dovoljno je da je mrtav. Tako će završiti zlikovci."
Jure privuče unuku i zaplače: "Bože, Bože, što si ti sve smislila, hrabra si kao djed. Otkud ti, dijete, da toliko brineš!? Oni su otpad ljudskog roda. Da sam barem mlad…"
Jure se slomi od tuge, i ljubio je unuku po obrazu, čelu, rukama…
"E, neće im poći od ruke, oni će stradati upravo kako si rekla, kao žohari."
Zatim se obratio meni:
"Jesi li čuo, prijatelju. To je moja unuka. Hrabra! Ali sad se još više bojim za nju!"
"Ne boj se, djede, mi smo jači od njih. Zlo je uvijek nastradalo i pobjeđuje dobro!"
"Idemo, srce, na ručak, vidim baku na prozoru kako nam maše."
Ja sam ih pozdravio, pa mahnuo, ali nisu me vidjeli, ni jedno ni drugo. Otišao sam i ja. Ručak mi je ostao od jučer, ali danas sam vidio da moj susjed ima još potrebe za životom, za Mijom.
Bilješka o autoru:
Josip Cvenić rođen je 1952. godine u Osijeku. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu, radio je kao profesor u gimnaziji u Belom Manastiru i kao urednik u Izdavačkom centru Radničkog sveučilišta u Osijeku. Do umirovljenja bio je tajnik i urednik u Matici hrvatskoj Ogranak Osijek. Objavio je knjigu priča "Pričanja Heraklitova kušača i druga pričanja" (1982.) kao i romane "Kajinov pečat" (1997.) i "Kraljica noći" po kojem je napisao scenarij za film redatelja Branka Schmidta nagrađen Zlatom arenom u Puli.
