Fido umire. Reče to Gogo čim je došao mami u posjet, u stan njezine matere, koja mu ipak nije baba, još manje baka, nego amorfna ženetina čije se masivno tijelo rasipa svud naokolo, sličeći drevnim boginjama, čijoj halapljivosti nikad nije bilo dosta ljudske krvi. Kad god bi se penjao do tog stana na četvrtom katu, osjećao se kao da silazi duboko u podzemni svijet i, kad bi konačno ušao u stan, nije mogao vidjeti Psunj i njegove obronke jer je sve bilo toliko napučeno babuskarom da ništa drugo nije moglo postojati. Znao je da Vesna živi u paklu, nešto manjem od prethodnog, utoliko što ju je mater mrzila malo manje od svekrve, odmah joj davši do znanja da će se njezin boravak kod nje mjeriti štopericom. Sva sreća pa se drugi dan pokupila i otišla sinu i unuku, napomenuvši da prije odlaska ključ ostavi kod susjede. Vesna inače ne bi izdržala. Materina bradavica na vrhu nosa, koja se s godinama povećavala i račvala, bila je nišanska sprava preko koje je izbacivala ubojite metke. Mogla je tako satima gađati čovjeka, ne progovorivši ni riječ. Tako je ubila tatu. Tako bi ubila i nju.
– Gdje je više kraj tome? Da ga nije svekrva otrovala? – reče umorno.
– Nije, odbija hranu i vodu. Pati za tobom.
– Nemoj mi to radit, ljubavi! Ja se tamo ne vraćam!
– Mislio sam da ga ti uzmeš. Babe nema, a uskoro se seliš kod Tome. Onda ću i ja doći k vama. I meni ga je više dosta.
– Pa šta on nije kod nje?
– Ma je, ali često navrati pijan i plače za tobom. Grli me i kaže da ćemo svi opet bit zajedno. A svaki put nešto ukrade. Jutros sam ostao bez kompa. Odnio ga njima.
– Jesi ga zvao? Možda je nešto drugo...
– Nemoj branit to lopovsko smeće!
Navečer je Gogo donio polumrtvog Fidu. Pogled na njega ju je zgranuo. Ako ugine, još će joj jedino Gogo ostati. S jezom pomisli da će smrt onda krenuti na njega. Sve drugo je već odavno mrtvo. Brak s Mateom, kuća koja je pripala banci i sav onaj nježni život koji sad pogane svi skupa, mrtvi su planovi što ih je kovala s Mateom dok ga je njegovala nakon prometne, kad je trčala s posla da bi mu oprala dupe i nahranila ga. Nije odustala ni kad je Mateo našao ljubavnicu, preko Fejsa, a onda i u stvarnosti, strpljivo čekajući da ga to prođe. Bio je pet godina mlađi od nje, neiživljen, ona mu je bila prva prava žena i uvijek je računala s tim da će jednom poželjeti neku sa strane. U njihovu braku ona je bila mozak, on ruke i hidraulika, te je bila uvjerena da će s njim i tom glupačom Lidijom uspjeti izići na kraj. Čak mu je kupila kondome.
– Čuvaj mi prijatelja, Mateo! Još će mi trebat.
– Nebjato…
– Obećaj mi!
Mateo poslušno spremi kondome u džep, ali je nakon dva tjedna u njegovim hlačama pronašla isti neotvoreni paketić. Tad je već opako pio i plačnim glasom objašnjavao kako Lidija nije kurva da mora navlačiti kurtone. On Lidiju voli, ali isto tako voli i nju. Doduše, nije se baš tako izrazio. Zapravo se uhvatio za međunožje i rekao:
– Ne brin ti ništ, ima kod Matea cijela cisterna goriva! Ma šta jedna, dve! E!
Shvatila je da se Mateo oteo. Nije to bilo nerješivo, imala je ona još načina da ga vrati, ali kad je za to saznala svekrva, kod koje su živjeli otkako su izgubili kuću, postalo je neizdrživo. Babine komentare nije mogla podnositi.
– Smrklo ti, a, vještice! Sutra dolazi Lidija. Da sam znaš kolko sam se ja za to molila! – reče baba vrteći krunicu. Znala je da to o Lidijinu dolasku nije istina, ali se svejedno pokupila i otišla kod matere dok se ne snađe. Ali ne prije nego što je svekrvi raščerupala i frizuru i krunicu.
– O čemu sad razmišljaš? – upita Gogo dok je držala Fidu u naručju. – Zašto ga ne nahraniš?
– O tome da ga zadavim! I okončam sve to. Fido je početak svega. Taj dan kad sam ga uzela iz azila otišli smo u šetnju i upravo me on doveo do Matea.
– Daj, mama, pa čuo sam tu priču milijun puta! I šta sad Fido treba platit to što je Mateo kurvar i lopov koji krade od vlastita sina!?
Ona se strese. Gogo ju je uvijek zvao imenom, mamom jedino kad bi bio ljut ili potresen. Tako joj je poručivao da mu ona nije samo prijateljica nego i majka, koja ima neke obveze i dužnosti.
– Oprosti, ljubavi! U pravu si, idemo mu prvo dati mlijeka.
Do sutra navečer Fido je opet bio onaj stari. Uskoro su odlazili na šetnje do gradskog bazena, u kojemu već ljetima nije bilo vode. Gogo i ona sjede ili leže na dnu bazena, leđima naslonjeni o topli beton, gledajući zvijezde, a Fido juri naokolo kao da mu nije četrnaest godina.
– Ja bih mogao ovdje živjeti, s tobom i Fidom.
– Ovo je naše mjesto. Ali ipak nećemo živjeti u bazenu. Bit će nam lijepo kod Tome – reče ona osjetivši da je tama iza njih i da je crta obrane oko njezine male obitelji ponovno uspostavljena.
Sutradan ujutro probudilo ju je zvono.
– Policija! Otvorite!
– Vrat ćuku!
– Molim?
– Gospođo, lijepo vas molim, otvorite! A vi se, gospodine, smirite!
– Vrat ćuku!
– Ma što vi to vičete?
– Ne vičem ja, gospođo. Otvorite!
Ona otvori vrata i ugleda dvojicu krupnih policajaca. Mlađi okreće glavu u stranu, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh.
– Jeste vi… – započe onaj stariji.
– Vrat ćuku! Vrat ćuku!
Tek tad shvati da je taj što viče Mateo. Poskakivao je iza krupnih policajaca i hrapavim glasom, raspuklim od cigareta i alkohola, skandirao tu krnju, grbavu rečenicu. Izgubivši živce, stariji policajac se okrene prema njemu, kao da se sprema da ga podigne i baci kroz otvor između stubišta. Mateo se skroz smanjio i plaho ga gledao odozdo.
– Hoćete se vi smirit i pustit nas da radimo? – reče policajac.
Ali Mateo ponovno zaviče: – Vrat ćuku!
Mlađi policajac napokon prasne u smijeh.
– Tomo! Ajd ti odvedi gospodina u vozilo. Ja ću ovo riješit.
Nakon što ju je upitao je li ona ta i ta, policajac joj, zapinjući i s nelagodom, objasni kako je muž optužuje da je ukrala psa Fidu s adrese te i te. Onda izvuče Fidinu putovnicu.
– U putovnici piše da pas živi na gospodinovoj adresi. Hoćete onda dragovoljno predati psa Fidu?
– Hoću. Ali znajte da će taj pas uginuti bez mene.
– Nemojte mi otežavat, gospođo. Sve je ovo blesavo. Ali mi moramo postupat po prijavi.
Fido se nije odupirao izručenju. Čak joj se učinilo da joj je namignuo prije nego što je na uzici otišao s policajcem, kao da već ima plan za ovakve slučajeve. Mateo je nazvao nakon pola sata.
– A sad, kad si mi vratla ćuku, mogla bi se i ti vratit.
– Pretvaraš se u pravog gada, Mateo.
– Il se ti vrat men, il ću ja teb vratit ćuku.
– Ti to ozbiljno? Pa što si onda došao s policijom po njega?
– Vraću ga. Al krepanog!
Dva dana kasnije, nakon ponoći, opet je nazvao.
– Imaš neku crkotnu pred vratima!
Protrnuvši, ona odjuri do vrata. Fido leži na otiraču, ukočen, nepomičan. Mateov smijeh odjekuje zgradom. Tresak ulaznih vrata u prizemlju, zamiranje smijeha. Tišina. I neka jeziva hladnoća. Ona stoji kao da je zabetonirana, nesposobna da se pokrene. Smrt se vratila i ispunila je užasom. Onda osjeti kako joj nešto dira nogu. Spustivši pogled, ugleda Fidu kako je gurka njuškom. On joj namigne i živahno otrči u stan. Sad se ona poče smijati. Dosad je mislila da su Mateo i Fido tu negdje kad je riječ o pameti. Kakva zabluda, pa Fido je genij za toga glupana! Morat će svom genijalcu cijeli tjedan pripremati velike krvave bifteke, da se barem malo iskupi zbog neoprostiva podcjenjivanja njegove pameti.
