U jeku pandemije koja je naglavačke preokrenula kulturni sektor, a konstantna neizvjesnost s kojom se tek učimo živjeti učinila brojne manifestacije neodrživima - ipak nije sve tako sivo. Kao što kaže i naš sugovornik Robert Zuber, nagrađivani dokumentarist i novinar te jedan od organizatora Rab Film Festivala, filmska scena je doista žilava. Tako je i RAFF na veliku radost kako organizatora, tako i publike koja ga je zavoljela još od prvog, prošlogodišnjeg izdanja, uspio nadići gotovo sve prepreke i makar samo na jedan dan, 22. kolovoza, donijeti najbolje od istraživačkog filma svojoj publici. I uz to biti jedan od možda i epidemiološki najsigurnijih događanja u Hrvatskoj - obje će najavljene projekcije filmova, “Mater” Jure Pavlovića i dokumentarac “Current Sea”, publika gledati na barkama.
Kako će ove godine izgledati Rab Film Festival? Na koje ste sve prepreke nailazili u organizaciji u doba pandemije?
Imali smo čak pet, šest verzija festivala o kojima smo razmišljali. I onda smo shvatili da nam je zaista teško osigurati ne samo financije u ovom vremenu, već i nam se čini da je epidemiološko stanje na Rabu vrlo dobro i tako smo htjeli da ostane. Odnosno da ne budemo slučajno nekakav uzrok problema. Zato smo se odlučili za ono što je prošle godine bilo najatraktivnije, a to je Kaich cinema, kino na barkama. Htio bih se zahvaliti pritom i Gradu Rabu, Pučkom otvorenom učilištu te hotelima Valamar koji su ostali uz nas i pomogli nam da idemo s barem jednim danom. A i svi naši suradnici, od Ministarstva titlova, Arena studija, svih onih koji nam omogućavaju i ozvučenje, rasvjetu, produkciju i PR - odlučili su raditi uz minimalne naknade. I to želim istaknuti, ne samo da im se zahvalim, nego zato što se od njih ne može očekivati da tako rade dovijeka. Baš kao i glazbenici o kojima je bilo riječi ovih dana, i mi u filmu i na festivalima imamo vrijedne suradnike za koje obično nitko ne čuje i nitko ih ne poznaje. Ako ćemo i od njih očekivati da rade besplatno jer su u kulturi, onda se tu radi o pitanju odnosa kakav mi imamo prema kulturi i našeg društva koje nazivamo kulturnim. Nadam se da neće cijela jedna industrija biti svedena na to da radi u ime idealizma, jer idealizam ne plaća račune. A računi, kao i COVID, ne mare za to tko je umjetnik a tko ne.
Utoliko sam zahvalan svima koji su podržali naš festival i odlučili da od jedne male priče učine kontinuiranu manifestaciju koja neće nestati tek tako. Pri tom ne želimo biti bahati. Ako ste primjetili, naš festivalski PR vrlo je taktičan. Zašto? Zato što živimo u eri u kojoj su brojni drugi festivali morali biti otkazani. Iz poštovanja prema našim kolegama ne želimo od toga raditi veliku reklamu, predstaviti to kao veliki happening, već to radimo na neki način u ime svih ostalih festivala. Moram zato spomenuti i da nakon nas kreće Liburnia Film festival, Brač film festival se također održava, Motovun ide na neku varijantu putujućeg festivala, vidjet ćemo što će biti s Pulom... Dakle festivalska scena nije se predala. I mislim da smo mi žilava industrija, ali ne želimo likovati, već napraviti naš festival u ime svih ostalih - u ime, a ne u inat.
Cijeli će se dakle festival, koji čine dvije projekcije, odviti na barkama? Znamo da su sada drive-in kina popularnija no ikad, kako bismo onda ovo mogli nazvati?
Boat-in kino! Taj program Kaich kina smo radili i prošle godine, a to je i nama bio prvi put da nešto takvo radimo. Do tada ni u Europi nije postojalo takvo festivalsko gledanje filmova na barkama, ali zbog COVID-a je i u Parizu, na Seini, održano nešto slično, a drago nam je i da su naši kolege i suradnici prepoznali vrijednost tog koncepta koji smo započeli prošle godine te ga ove godine primijenili i u svojim sredinama. Ali nama je to dio festivala i vjerujemo da ćemo i ove godine motivirati Rabljane, ali i one sa susjednih otoka da dođu i pogledaju ta dva filma.
RAFF se održava pod nazivom “Festival istraživačkog filma”. Kako ste ove godine uklopili ova dva naslova u koncept festivala?
Ove godine smo išli samo na film kao neku esenciju festivala. Prikazat ćemo dva filma- jedan je igrani film Jure Pavlovića "Mater". Drugi je "Current sea". To je sjajan američki ekološki dokumentarac, koji govori o kambodžanskim ribarima kojima na granici vijetnamski ribari kradu ribu na suludi način, uništavajući morsko dno. Što na neki način korelira i s iskustvima hrvatskih ribara s talijanskim ribarima i mislim da mislim da će se dosta ljudi moći poistovjetiti s ovom pričom. Ovo je i njegovo prvo prikazivanje nakon američke premijere.
Mi smo s RAFF-om i istraživačkim filmom ušli u žanr kojeg nije baš zastupljen na ostalim festivalima. Dokumentarni film je i vokacija iz koje ja krećem, a primjećujem da sada istraživački dokumentarni film sve više ustupa mjesto umjetničkom filmu, kreativnom dokumentarcu. To apsolutno ne znači ništa loše, štoviše, ali ono što jest problem je činjenica da se to događa nauštrb istraživačkih dokumenatarca pa velik dio filma zapravo i ne vidi puno ljudi. Onda smo, s Lejlom Dedić, našom selektoricom i urednicom na Al Jazeeri Balkans i Vladanom Petkovićem, vrlo iskusnim kritičarem i selektorom, počeli razgovarati i o tome da postoji i istraživački podžanr igranog filma. Recimo, govoreći o filmu “Mater”, to je za nas istraživanje odnosa jedne generacije prema svojim roditeljima. I obrnuto. Govori se o generaciji koja je otišla iz države, treba se vratiti brinuti za majku, osobu s kojom je vrlo teško stvarati odnos. To je i jedna tabu tema, tema o kojoj ne pričamo, tako da se ona idealno uklapa u naš koncept.
Moto ovogodišnjeg izdanja je znakovit - “Istina ne može biti odgođena”. Odnosi li se to na silna otkazivanja i odgađanja događanja zbog pandemije?
Svi mi koji radimo na festivalu - Silvija Jonjić, Zoran Kekić, Tena Razumović Žmara i Vanja Daskalović, Petra Hofbauer i Izvorka Jurić - pitali smo se je li uopće potrebno ići s nekom porukom i zaključili smo da bi ipak trebali. Jer mi ne organiziramo tu večer samo zbog nekog kontinuiteta, tu je niz razloga. Jedan je razlog odnos prema rapskoj publici koja nas je podržala prošle godine, a ova večer je naš poklon gradu Rabu jer su obje projekcije besplatne. I ta priča oko "istine koja se ne može odgoditi" jest neki naš komentar na COVID. Mi razumijemo apsolutno sve što se događa u smisli epidemioloških odluka, međutim vidimo da se ove godine unatoč svemu, turizam vratio na nekih 70 posto, dakle puno je bolje nego li se strahovalo. A na neki način kultura, glazba, kazalište - koji su poludokinuti, ako ne i ukinuti - podržali su ugostiteljstvo i turizam. Vrlo jasno su stali uz zahtjeve svih tih grana koje su se borile da opstanu i da na neki način prežive sve ovo što nam je COVID nametnuo. Sada je došlo vrijeme da pokažemo da nije kultura jedina koja mora izvući deblji kraj u tome. Zar nije malo suludo da vidite neki noćni klub u kojem nema nikakve mjere distance, nema maski... a istovremeno su nametnute mjere događanjima na otvorenom kao što su filmski festivali ili koncerti.
Sve ono što se nama događa - nismo mi izazvali i ja ne želim nikoga kriviti. Međutim, ono što se meni čini, a to i želimo ovim motom naznačiti da smo svi u istom položaju. Sve grane, poduzetničke, ugostiteljske, turističke, kulturne, cjelokupno društvo - svi se slažemo da ne želimo jedni druge dovoditi u opasnost i da ne želimo da ekonomija bude ispred svega. Ali nažalost u nekim situacijama izgleda da je tako. Tako možete vidjeti poluprazna kazališta, a onda odete u noćni klub gdje nema restrikcija. Ne želim reći da imam išta protiv klubova - i oni su na neki način u svemu ovome oštećeni, ali nekako je teško gledati da se jedna vrsta djelovanja ukida, a druga ne i to stvara određenu nelagodu. Treba postojati neka alternativa tome, odnosno trebalo bi u društvu razgovarati koje su alternative.
A upravo vi ste pokrenuli takav dijalog u javnom prostoru s vašom platformom R+ u jeku pandemije. Sada, kada taj projekt traje već nekoliko mjeseci i razvio se u neočekivanim smjerovima, koji su vam dojmovi?
Očigledno je postojala potreba za tako nečim. Tu se zahvaljujem i Večernjem listu, koji nas je podupro i u našem nastojanju i sad nas podupire i na Rab Film Festivalu. Mi smo to pokrenuli kao platformu RAFF-a, koja je trebala biti digitalna platforma za neke naše uratke. I tu se dogodio jedan obrat koji nas je sve iznenadio. Od platforme koji je trebala biti samo nekakav "krik u izolaciji", jer nazivali smo je na početku "karantena normalnosti", sada je postala prostor slobode gdje pokušavamo teme koje se promoviraju i na samom RAFF-u promovirati i dalje kako bi im dali još veći doseg. Pretvorili smo je u portal na kojem kultura nije “u getu”, već prednjači, ali tu je i sve ostalo - politika, dokumentarizam i istraživačko novinarstvo.
Spomenuli ste da hrvatska publika nema priliku često gledati filmove istraživačke tematike, a i dokumentarni ne dolaze često do izražaja - pogotovo na javnoj televiziji. Budući da ste vi godinama radili baš u tom sektoru na HRT-u, kako to komentirate i gdje vidite uzrok tome?
Moj zadnji posao na HRT-u jest bio rukovoditelj dokumentarne produkcije. Zbog toga mi je vrlo nezahvalno govoriti što sada ne valja, jer u vrijeme kada sam ja "stolovao" dokumentarnim filmom, produkcije su se radile, filmovi su na neki način dolazili na ekran i ja ne mogu ništa reći a da ne ispadne da sebe hvalim, a drugoga kudim. Ali ono što mislim o trenutnoj situaciji na sceni dokumentarnih i istraživačkih filmova govorim upravo osnivanjem Rab Film Festivala. A moram reći da ljudi vole istraživačke teme - prošle godine nagradu publike na RFF-u osvojio je upravo jedan ekološki dokumentarac. Ali u hrvatskoj i regiji ih je jako teško realizirati iz dva razloga. Zato što prije svega, javne televizije koje imaju fondove da motiviraju i financiraju istraživačko novinarstvo i dokumentarizam to jednostavno ne žele. Sjetite se što je bilo s "Gazdom" kolege Juričana - nitko to nije htio prikazati dok Gazda nije pao. A kada je pao, onda su se utrkivali tko će dati više novaca za njega, što je sramotno. Onda imate situaciju kada snimite takav film, uz pomoć HAVC-a ili stranih fondova, da niti ne možete prikazati to na televiziji, a ni na nekim festivalima, zbog usmjerenosti prema kreativnom dokumentarcu. I nalazite se u vrlo demotivirajućoj situaciji. A ljudi žele sudjelovati u istraživačkim temama, žele pokrenuti dijalog, a ako tog dijaloga nema u ovom društvu, ostat će nam samo trivijalnost. I to nije dobro za jedno zdravo društvo.
Vi se i sami u svom redateljskom radu bavite posebice istraživačkim i socijalno osjetljivim temama. No, vaš posljednji film "Život od milijun dolara" gledali smo prije tri godine. Spremate li nešto novo na tom planu?
Zvuči puno da me nije tri godine bilo s nekim filmom, ali mislim da svatko kao autor ima svoje određene faze. Nedavno sam u suradnji s Nukleus filmom radio na filmu "Robovi" koji govori o slučaju Franak i nadam se da ćemo 2021. izaći van s njim. U međuvremenu sam radio i za Al Jazeeru Balkans na serijalu "Revizija" pa sam i tu autorski vježbao, nisam izašao iz štosa. Napravio sam i jedan film koji će nadam se biti prikazan na ZagrebDoxu, "Pitaj slobodno" koji će vrlo vjerojatno izazvati kontroverze, ali to bih ostavio kolegama sa ZagrebDoxa da predstave.
S druge strane, čini mi se da ova moja uloga koju sam si sam stvorio s RAFF-om i R+ je zapravo uloga kojoj se sada trebam posvetiti. I tim putem želim i svoje kolege potaknuti da stvorimo nešto svoje - da ne moramo uvijek moljakati javne televizije, fondove i bivamo odbijeni. Mislim da mi, kolege novinari i kolege kulturnjaci, imamo pravo na svoju platformu na kojoj ćemo stvarati održiv i kvalitetan sadržaj koji će doći do publike. Činjenica je da je to moj zadatak sada - da motiviram i autore i publiku da R+ dignemo i da postane neko sveopće dobro. I na to sam ponosan.