Nakon što su nas u svibnju odveli na putovanje skrivenim svijetom arapskog queera, Udruga Domino i Queer Zagreb otvaraju nam vrata u svijet queer opere. "A Queer Zagreb Night at the Opera", koja će se 13. srpnja održati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, donosi nam nov pogled na klasiku u svjetlu queera, propitujući sve ono što smo mislili da znamo o glazbenom kanonu.
– Autor i inicijator ovog događaja naš je proslavljeni operni pjevač Marko Špehar. Ideju je predstavio Zvonimiru Dobroviću, utemeljitelju Queer Zagreb festivala i Udruge Domino, koji ju je želio realizirati već neko vrijeme, i konačno su se stvorili uvjeti za ovo prvo izdanje – otkriva nam Ivica Buljan, koji će uz Hrvoja Korbara režirati ovaj spoj opere, mjuzikla, drame i plesa. Tom prilikom okupili su više od dvadeset umjetnika i umjetnica, među njima i Marka Špehara, Maju Jakoliš, Emiliju Rukavinu, Marka Antolkovića, Adriana Pezdirca i Brunu Isakovića, a koji će pod ravnanjem Stjepana Vugera izvoditi djela Georga Friedricha Händela, Jacquesa Offenbacha, Georgesa Bizeta, Johana Straussa mlađeg, Alfija Kabilja i niza drugih glazbenih velikana.
Glumica Cintija Ašperger govorit će pak ulomke iz romana "Querelle iz Bresta" Jeana Geneta te izvesti pjesmu "Each Man Kills The Thing He loves" koju je u Fassbinderovu filmu pjevala Jeanne Moreau, programu će se pridružiti i poznati norveški glumac Carl Martin Eggesbø, a dašak drag umjetnosti prvi će put na daske naše nacionalne kuće donijeti Colinda Evangelista iz kolektiva House of Flamingo.
– U svijetu opere queer likovi često su morali ostati skriveni, i to unatoč narativima koji mijenjaju spol, preoblačenju, kastratima i prevalenciji homosocijalnih okruženja kojima obiluje ova umjetnička forma. Veoma se često kaže da je glavna queer tema neuzvraćena ljubav, koja je poznata u nizu dramskih predložaka, a tu je opera dobro opisala svoj ulog. Sjetimo se Puccinijeve "Madame Butterfly", Mozartova "Don Giovannija", Donizettijeve "Lucije di Lammermoor" ili "Onjegina" Čajkovskog. To su samo neke od mnogih opera u kojima se pojavljuju likovi koje osujećuje neuzvraćena želja za drugim. Najpoznatija studija koja obrađuje tu temu je "Queer Opera" autora Andrewa Sutherlanda, koji tvrdi da opere često odražavaju karakteristike društva i vremena u kojem su napisane, ali da čine i mnogo više od toga. LGBTQ+ društvena, kulturna i politička pitanja postala su sve značajniji sadržaj života 21. stoljeća, a skladatelji su se okrenuli operi kako bi naglasili proživljeno queer iskustvo. Brzorastućim queer repertoarom koji se uvodi u operne kuće diljem svijeta skladatelji i libretisti danas se mogu izravno baviti queerom bez izgovora ili metafora, no Sutherland tvrdi i da su, primjerice, opere napisane prije seksualne revolucije već stoljećima u libretu i partituri koristile kodificirani jezik, komunicirajući s onim promatračima otvorenima za queer čitanje, a operne kuće bile su sigurne luke za queer umjetnike – veli Buljan, dodajući da je izuzetno važan i trenutak u kojem se ovaj projekt odvija.
– Homofobija, mizoginija i rasizam imaju mnoge zajedničke ideale uključujući podjarmljivanje, marginalizaciju, obezvrjeđivanje i obespravljivanje. Posvuda u svijetu svjedočimo novom opasnom valu desničarskih ideologija koje za cilj imaju upravo to, a ovaj program poziva na radosni i kreativni otpor. Ovo je samo prvi ovakav pokušaj, nadam se da će uspjeti i da će se u puno većem formatu izvoditi širom Hrvatske – zaključuje Buljan.
Kako bi volio da ovo nije samo gostujući program u zagrebačkom HNK već i da ta suradnja postane što snažnija, kaže nam i producent ove queer operne večeri Zvonimir Dobrović. Iako se tradicionalno odigravala na marginama društva i u prostorima nezavisne scene, queer umjetnost posljednjih je godina napokon počela pronalaziti svoj put u mainstream i okvire kulturnih institucija, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. No, iako su institucije postale sve otvorenije, dodaje Dobrović, i dalje impulsi za postavljanje ovakvih programa uglavnom ne dolaze iznutra – iz samih institucija, njihove želje i interesa za istraživanje queer umjetnosti.
– Tijekom više od dvadeset godina postojanja Queer Zagreba mi i dalje nemamo svoj prostor i time smo prisiljeni surađivati s raznim organizacijama i ustanovama u kulturi. To je na neki način i dobra stvar, zbog toga što dovodimo queer tamo gdje ga inače nema. No i dalje mi smo ti koji pristupamo institucijama s programima koje oni prihvate, odnosno ugoste ih. Međutim, problem, koji se i ne tiče samo queera, jest hrvatska kulturna politika koja stvara dubok rascjep i snažno dijeli institucionalnu i nezavisnu scenu. Riječ je o neprepoznavanju nezavisne kulture kao adekvatnog partnera, nečeg što je umjetnički dovoljno vrijedno i relevantno, iako je ona nevjerojatno agilna i rezonira sa suvremenošću u Hrvatskoj i svijetu. To je nekakav, rekao bih, čak i omalovažavajući odnos i itekako se osjeti. Nama je stoga ovaj golem iskorak koji smo napravili u HNK nevjerojatno važan, s jedne strane zbog vidljivosti kako bi ne samo "namjerna" publika već i redovita publika takvih institucija barem krajičkom oka zapazila taj queer. S druge je strane to logističko i financijsko opterećenje, kakvo nezavisna scena teško može podnijeti, ali ćemo, nadam se, ovime pokazati da možemo iznijeti i ovakve, velike projekte – govori nam Dobrović, prisjećajući se prvog trenutka kada je queer u hrvatsku kulturu ušao na velika vrata, ona Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, koncertom Radojke Šverko i London Gay Symphony Orchestra na drugom izdanju Queer Zagreba davne 2004. godine.
– Bilo je to sasvim drugo vrijeme, što danas teško možemo i zamisliti. Traume nasilja s Pridea bile su još svježe, a koncert je osiguravala specijalna policija. No, točno se sjećam kako su neki ljudi plakali na koncertu, pa i uopće ušavši u Lisinski i vidjevši veliku duginu zastavu u tom prostoru i Radojku Šverko koja pjeva "Somewhere Over the Rainbow" s orkestrom gay glazbenika iz Londona. Takvi trenuci doista su osnažujući na nekoj dubljoj razini i zato je nama bitno raditi takve programe koji ulaze u prostore koji ih ne očekuju. Danas je situacija ipak nešto drukčija jer queer je neizbježan, postao je prepoznat u umjetnosti i mladi umjetnici i kustosi otvoreniji su istraživati ga. Dvadeset godina aktivizma, Queer Zagreba, Pridea i svih organizacija civilnog društva ne može se izbrisati, došle su neke mlađe generacije i jednostavno je teže prešutjeti ili zažmiriti na queer – zaključuje Dobrović.
Eto ih .Udaraju i na operu.