Dok u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik stojite pred jednom od najpoznatijih fotografija svih vremena, osvrćete se preko vlastita ramena tražeći drugu fotografiju danas globalno slavne Afganistanke koju je Steve McCurrey snimio nakon punih 18 godina. Prvi je put taj veliki svjetski fotograf malenu Sharbath Gulu sreo 1984. godine u jednom izbjegličkom logoru u Pakistanu.
Lice i oči supermodela
Njegova potresna fotografija djevojčice koja je u sovjetskom bombardiranju njenog rodnog Afganistana ostala bez roditelja postala je simbol svih izbjeglica svijeta, a u njenim se očima zrcale patnje sve djece koja su stradala u strahotama rata.
No, uza sva svoja značenja i simboliku, ta fotografija promatrača prvenstveno osvaja (i obara s nogu) svojom nevjerojatnom ljepotom. To lice i te oči, da su rođene na nekom drugom kraju svijeta bile bi lice i oči najvećeg supermodela svih vremena. Zelenu haljinu koja se nazire kroz rasparani crveni ogratač kao da joj je odjenuo neki stilista samo za to fotografiranje, jer baš te “krpice” zelene boje koje proviruju kroz poderotine crvenog ogrtača naglašavaju nevjerojatno zelenilo njenih očiju.
Ta je fotografija djevojčice iz izbjegličkog logora objavljena na naslovnici lipanjskog broja National Geografica 1985. godine i tada počinje njena svjetska slava. Glavna junakinja priče o tome doista nije znala ništa. I kada ju je 2002. godine McCurry napokon ponovno pronašao, tada tridesetogodišnja žena ispričala je kako je to bio prvi i jedini put da ju je netko fotografirao i kako baš nikada nije vidjela svoju fotografiju tada već ovjenčanu neprolaznom slavom i nebrojenim nagradma. Njena nova fotografija podjednako je potresna i govori o surovosti života u tom dijelu svijeta. Tamošnji stanovnici reći će kako je malena Sharbath Gulu sretna žena – jer i dalje je živa, tada udana žena i majka. Zapadnjaci se pak čude njenom prerano ostarjelom licu na kojem su čak i čarobne zelene oči izgubile sjaj. U njima i na tom licu ostala je samo patnja.
Bez eksplicitne smrti
Ta patnja podtekst je cijele izložbe Trenutak nazaštićenosti, izložbe koja je obilježila ne samo dubrovačko, već i hrvatsko ljeto 2012. godine. O njoj govoti i Antun Maračić, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, koji je i postavio ovu izložbu, te napisao njen katalog. Po njemu je McCurryjev rad toliko poseban baš zato jer iz najnemirnijih dijelova svijeta, iz ratnih zona, donosi slike koje pričaju o onoj drugoj strani nevjerojatne patnje, o trenucima kada se kroz rat i razaranje probija onaj “običan”, svakodnevni život. I zaista na tim fotografijama nema eksplicitne smrti i razaranja, no oni su prisutni duboko u slojevima svakog pojedinog prizora, pa čak i onog gdje ljudi odlaze na molitvu u hram uklesan u strmoj planini. Iz te je podvojenosti stvoreno ime izložbe – Trenutak nezaštićenosti – i zbog nje Maračić Stevea McCurryja zove “lovcem na prizore” te po tom lovačkom principu slaže cijelu izložbu.
A dok šećete nevjerojatno lijepim salonima Galerije koja definitivno spada u nekoliko najljepših izložbenih prostora u Hrvatskoj, svaka vas pojedina fotografija osvaja svojim nevjerojatnim koloritom, skrivenim značenjima i emocijama. Poneki krajolik morao bi nositi ime nirvana, prizor ribara iz Šri Lanke koji pecaju sjedeći na motkama zabijenim u nemirne valove svatko bi poželio imati na svojem zidu, baš kao i prizor dječaka koji čita knjigu dok mu se beba slon nježno naslanja na leđa.
Veliki dio izložbe čine fotografije iz zemalja koje mi doživljavamo kao čistu egozitiku. Baš zbog toga među takvim prizorima pažnju plijene i oni snimljeni na ulicama Venecije ili Dublina. I one su dokaz da pravom majstoru objektiva nije neophodan “kraj svijeta”, jer njegovo oko promatrača začudnost života pronalazi svuda oko sebe.