Ankica Jurić Tilić naša je najpoznatija producentica. Jedna je od osnivačica produkcijske kuće Kinorama i potpisuje više od trideset uspješnih filmova, među kojima su i hrvatski hitovi “Zvizdan” i “Ne gledaj mi u pijat”. Prije dvije godine ovjenčana je i prestižnom Eurimages Co-Production nagradom, članica je organizacije ACE Producers, inicijative Producers on Move i Europske filmske akademije. A koproducentica je i filma Radua Judea “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” koji je upravo trijumfirao sa Zlatnim medvjedom na Berlinaleu.
Zovu vas najutjecajnijom i najmoćnijom ženom u hrvatskom filmu, a ako se ne varam, najnagrađivanija ste naša producentica. Koliko vam znače takve pohvale i nagrade?
Ja se nikako ne bih tako nazvala, ni moćnom ni utjecajnom, mogu samo reći da bi mi bilo lijepo da mogu nekome biti motivator ili još ambicioznije – inspiracija, a utjecaj i moć su zaista neke kategorije koje mi nisu nimalo bliske. Što se nagrada tiče, moram priznati da gode, svaka potvrda je uvijek dobrodošla. Svi mi trebamo poticaj za rad, i lijepo je kad dođe od struke a ne samo od obitelji i prijatelja. Da, svakako je lijep osjećaj.
Često se na film gleda kao na mušku profesiju – nažalost, u Hrvatskoj malo je žena redateljica i čini mi se, tek nešto više producentica. Kako je bilo profesionalno stasati u takvom okruženju?
Iako je situacija zaista loša što se tiče omjera glavnih muških i ženskih uloga, scenarista i scenaristica, redatelja i redateljica, moram ipak reći da u našoj zemlji stvari stoje nešto bolje nego što je to prosjek u Europi. Sigurno treba još puno raditi na tome, to je sasvim izvjesno, ali progres ipak postoji. Što se konkretno mog zanimanja tiče, tu smo posljednjih godina zaista u 50-50 omjeru, baš za ovu profesiju je tipično da na našem tržištu ima podjednak broj producenata i producentica. Definitivno mislim da treba više žena na upravljačkim pozicijama, u žirijima, komisijama, na uredničkim pozicijama – mislim da bi bilo dobro početi s time.
Koproducentica ste filma Radua Judea “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” koji je upravo slavio na Berlinaleu. Kako ste započeli suradnju s Judeom i kakvo je bilo iskustvo rada na tom filmu?
Raduov redateljski rad pratila sam cijeli niz godina, smatram ga jednim od najzanimljivijih europskih redatelja u ovom trenutku, a s glavnom producenticom Adom Solomon sam već surađivala, dijelila klupe u nekim međunarodnim školama i pokušavala raditi na nekoliko projekata – koji put nam je uspjelo, a koji put i nije. Ovoga puta srećom je, i to na projektu koji mi se osobito svidio i drago mi je da se svidio i umjetničkom savjetniku HAVC-a koji je film preporučio za sufinanciranje i tako se Hrvatska našla među četiri zemlje koje su sudjelovale u proizvodnji ovog filma. Iskustvo je bilo podjednako lijepo i stresno, jer se film snimao krajem ljeta kada je, kao i sada, pandemija uzrokovala i visoke rizike i probleme s putovanjima i sve druge teškoće koje su još uvijek dio naše svakodnevice. Velikom upornošću svih partnera film je snimljen, a redatelj se odlučio uključiti pandemiju u samu priču – nešto zbog odgovornosti prema glumcima i prema ekipi, a nešto i zato što je film duboko usidren u sadašnjost. Odlučio je da glumci nose maske i uveo je to u priču. Jedno je sasvim sigurno – nitko se od nas nije nadao kada smo kretali u ovo zahtjevno snimanje da će finale biti Zlatni medvjed na Berlinaleu i svi smo presretni zbog toga. Drago mi je da su i žiri i kritičari prepoznali film kao hrabar, originalan, istovremeno i oštar prema anomalijama suvremenog društva i duhovit. U svakom slučaju, drago mi je da smo bili dio ovog projekta.
Film ima vrlo zanimljiv naslov, koja je priča iza toga?
Film se originalno zvao “Mjesečari”, ali je tijekom montaže dobio novi naslov, što nije rijedak slučaj u procesu rada na filmu. Originalni rumunjski naslov je “Babardeală cu bucluc sau porno balamuc”, a engleski “Bad Luck Banging or Loony Porn”. Mislim da je sasvim jasno da nije bilo lako domisliti se adekvatnom hrvatskom naslovu. Na koncu smo se odlučili osloniti o rumunjski original koji u imenu ima aliteraciju, ponešto je arhaičan i došli smo do hrvatskog “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” i vjerujem da smo ostali vjerni originalu. Rekla bih da će u moru naslova koji se nude bilo na festivalskom bilo na kinorepertoaru, ili na preglednicima prikazivača ovaj naslov iskočiti i privući pažnju gledatelja. Izvorno nije zbog toga izabran, nego zato što jako dobro predstavlja i stilsku i sadržajnu razigranost filma.
Naši filmaši često kažu da je jedan od najvećih problema hrvatskog filma nedostatak financijskih sredstava. Što biste vi okarakterizirali kao najveći problem u našoj kinematografiji, a što kao našu najveću kvalitetu?
Mislim da pitate bilo kojeg filmaša u bilo kojoj zemlji koji je najveći problem, odgovor bi uvijek bio da nema dovoljno novca. Mislim da tako govore i američki producenti koji rade filmove za nekoliko desetaka milijuna dolara. Teško mi je reći koji je najveći problem, ali mogu reći što bih najradije vidjela u budućnosti. To je svakako širenje medijske pismenosti, približavanje domaćeg filma i hrvatske umjetnosti uopće široj publici, od vrtićkog uzrasta nadalje. Mislim da svi zajedno moramo raditi na približavanju ovog što radimo široj publici, a i morali bismo bolje osluškivati što ona traži od nas. Mislim da je izuzetno bitno da radimo i stvaramo na svom jeziku, da iz autentičnog i vlastitog gradimo priče.