Ako je priča o 20. stoljeću trijumf slobode, što će biti priča o 21. stoljeću? Tim riječima obratio se američkoj naciji na Novu godinu 2000. godine tadašnji predsjednik Bill Clinton. Samo godinu kasnije, napadi na tornjeve blizance zauvijek su izmijenili tijek moderne povijesti SAD-a i svijeta. Taman u to vrijeme, između Švedske i Češke odrastala je redateljica Greta Stocklassa.
Čini se da povijest pamti samo zlikovce, primijetit će Greta. Saddam Husein, Putin, Trump... pamtljiva su lica su naše recentne povijesti. Odreda su to ljudi koji cvatu u ratu i kaosu, no među njima se desetljećima provlačilo i jedno lice koje je budilo nadu i vjeru u mirniji put. Bio je to Hans Blix, švedski diplomat koji se od 1960-ih aktivno zalagao za mir u svijetu. Tijekom sedamdesetih pomogao je u izradi UN-ove deklaracije o okolišu, koja je temelj današnje klimatske borbe, u osamdesetima bio je prvi međunarodni diplomat u ozračenom Černobilu, zadužen za menadžment mjesta katastrofe, a devedesetih je odabran za šefa UN-ove inspekcije u Iraku, čiji je zadatak bio uvjeriti se da u toj zemlji više nema nuklearnog oružja.
Upravo na to poglavlje njegova života u svojem se biografsko-esejističkom filmu fokusira redateljica, pokušavajući odgovoriti na pitanje zašto kao civilizacija uporno srljamo iz rata u rat. Ispričan iz perspektive zapadnjakinje iz čije se perspektive svijet dugo činio sigurnim mjestom ispunjenim Pokemonima i Harry Potterom, "Blix ne bombe" priča su o jednom periodu, ali i generacijska razmjena koja se događa u vremenu koje je sve samo ne stabilno: riječima Hansa Blixa, sada možemo birati između brzog samoubojstva nuklearnim oružjem ili sporog samoubojstva klimatskim promjenama.
U svojem filmu, koji je u sklopu programa Kinedok otvorio novu sezonu zagrebačkog Dokukina, Greta Stocklassa pokušava pronaći trenutak koji je optimistični zanos s prijelaza tisućljeća još jednom gurnuo u krivome smjeru. Kao najopipljiviju točku skretanja s puta napretka vidi reakciju američke administracije na napade 11. rujna 2001. godine, odnosno američku invaziju na Irak.
Invaziji su prethodile dvije godine američke propagande o "osovini zla", kako je George Bush mlađi na početku svojeg mandata nazvao Irak, Iran i Afganistan. Čitavo to vrijeme, njegova je administracija pripremala teren za napad na Irak, tvrdeći da se tamo krije zabranjeno nuklearno oružje. Ujedinjene nacije odbijale su im dati zeleno svjetlo, čekajući rezultate Blixove komisije koja u Iraku uporno nije nalazila ništa.
U atmosferi ogromnog pritiska SAD-a i Velike Britanije, tijekom te dvije godine švedski diplomat obavio je 700 inspekcija, uključujući 40 koje su sugerirale tajne službe, ali oružje masovnog uništenja nije pronašao. Napad na Irak i rušenje Saddama Huseina ipak se dogodilo, pokrećući lančanu reakciju čije se posljedice protežu do danas: od ogromne migrantske krize do jačanja desničarskih pokreta, rastakanja Europe te dolaska Trumpa na vlast, autorica filma pita se - što se sve moglo spriječiti da je Blixova inspekcija bila odlučnija u ocjeni da za invaziju nema opravdanja?
Dvadeset godina kasnije, Irak je i dalje u kaosu, a s njime i većina Bliskog Istoka, te posljedično zapadnoga svijeta. Je li jedna laž Georgea Busha mlađeg kriva za sve to? Možda se radi o pojednostavljenom shvaćanju svijeta, ali i zanimljivoj premisi koju Greta Stocklassa u svojem filmu uzbudljivo razlaže.
Nakon prve projekcije u obnovljenoj dvorani Dokukina o filmu su razgovarali povjesničar Hrvoje Klasić i postkolonijalna teoretičarka Biljana Kašić, uz moderaciju filmskog kritičara Nine Kovačića. Prevladavajuće teme jednosatnog razgovora bile su gubljenje utjecaja diplomacije, mirovnih pregovora i uloge Europske Unije u globalnoj političkoj sferi, kao i kreiranje novih centara moći i uzroci brutalnih američkih invazija poput one na Irak 2003. godine, koju su čelnici SAD-a kasnije okarakterizirali tek kao "pogrešku". Priliku da vidite "Blix, a ne bombe" imate još samo 13. rujna u Dokukinu KIC - nemojte ju propustiti.