Kada je prije nekoliko godina snimljena “Zbornica” Sonje Tarokić, bio je to osvježavajući odmak od estetike i tematike koje se obično vezuju za hrvatski film. Drukčiji, moćan i dinamičan, ovaj film iznio je stvarne probleme našega društva o kojima se malo i nedovoljno govori, sjajna režija, gluma… Cijeli paket bio je tip-top! U školskom okruženju snimljen je i “Zakon zbornice” Ilkera Çataka.
Njemački kandidat za Oscara bio je svojevrsna “Zbornica” na steroidima: mračna, okrutna, na nekim dijelovima koketira s hororom. Ne nužno žanrovskim hororom, koliko životnim. I, ima zaista nešto posebno u mikro ili subžanru “školskih”, odnosno, preciznije je reći, “prosvjetarskih” drama. Na tom valu zajahala je i Katalin Moldovai, mađarsko-rumunjska redateljica čiji prvijenac “Bez zraka”, u kojem oči profesorice Ane služe kao prozor u sve ono što se događa profesorima i što sve moraju trpjeti. Ana, naime, predaje književnost u jednoj prigradskoj, provincijskoj gimnaziji u Mađarskoj. Vole je i učenici, i kolege, i roditelji. No, kako to obično biva, a posebice u ruralnim i konzervativnim sredinama, netko je dobar dok ne napravi i najmanju pogrešku. Pogreška – ili, “pogreška” – koju je Ana napravila bio je zadatak u kojem su učenici – ako žele, i to s jasnim naglaskom da zadatak ne utječe na ocjenu – mogu pogledati film “Potpuna pomrčina” s Leonardom DiCaprijem i Davidom Thewlisom.
Sa zanimanjem, film odlučuje pogledati i Viktor, učenik koji očito ima afinitet za film, poeziju, pisanje i umjetnost općenito. U gledanju filma prekinuo ga je njegov otac, koji je uletio baš na eksplicitnu scenu. Slijedi red sablažnjavanja, šokiranja, osupnutosti i svih drugih emocija koje bi uobičajeno pogodile prosječnog (licemjernog) konzervativnog čistunca. Od škole zahtijeva sankcije kojima će kazniti profesoricu Anu. Njezini kolege, kao i ravnateljica, isprva joj pružaju podršku, no kada disciplinska komisija presudi da se profesorica Ana treba ispričati i obećati da se takvo što neće ponoviti, a Ana iz principa to odbija, polako se njezin kolektiv od nje udaljava. Okreće joj leđa. Ne pruža više bezuvjetnu zaštitu. Jer, zgroženi otac koji je sve to zakuhao ujedno je i utjecajan u političkim krugovima. Stoga, valja čuvati stolicu i ponašati se kako “veliki” kažu, mišljenje je većine kolektiva.
”Bez zraka” donosi priču ne samo o problemima i nelogičnostima, agresiji i bizarnim situacijama s kojima se prosvjetari susreću. Ova jasna, korektna i konkretna drama paralelno s tim progovara i o nelogičnostima konzervatizma, ali i opasnostima koje on ima, ako je u rukama moćnika. Gledajući film, lako je suosjećati s profesoricom Anom. Lako ju je i razumjeti; i nju i njezine principe. Nema snagu kao dvije spomenute “zbornice”, ali “Bez zraka” je skroz O. K. film koji na kraju ipak donosi teme o kojima se treba razgovarati. I donosi ih, ne sjajno, ali sasvim dovoljno dobro da ga vrijedi pogledati.
