Jedan dan u izgubljenom raju naroda koji neki zovu Aromani, neki Arumunji, neki Vlasi

Malovište je najtužnije mjesto na svijetu, ali u njemu nam je bilo veselo kao nigdje drugdje na našem putovanju. Ovom rečenicom, u knjizi “Europljani u izumiranju”, austrijski pisac Karl-Markus Gauss počinje opis svog izleta u ruševine jednog velikog sela i svijeta u makedonskim planinama iznad Bitole. Posljednje poglavlje knjige, u kojoj se pisac prije toga susreće i piše o sarajevskim Sefardima, Kočevskim Nijemcima, Arberešima i Lužičkim Srbima, posvećeno je Arumunjima, odnosno Aromanima. Narod je to s puno imena. Ovo navedeno u Gaussovoj knjizi iskovao im je njemački lingvist Gustav Weigand. Kao romanista i stručnjaka za balkanske jezike, a osobito one iz romanske grupe, Weiganda je Njemačka tijekom Prvog svjetskog rata uputila u okupiranu Makedoniju, ne da puca, nego da nastavi svoja lingvistička i etnografska istraživanja. Međutim, ti Aromani ili, na hrvatskom, Arumunji, sami sebe na vlastitom jeziku zovu Armani, ali u zemljama po kojima su se raspršili zovu ih drugačije: za Makedonce, Grke i Albance uglavnom su Vlasi, dok su ih Srbi prozvali imenom pod kojim ih znamo i u Hrvatskoj – Cincari.

To je ime nastalo od njihove riječi za broj pet “cinci” i aludira na brojanje novca, pošto su bili nadaleko poznati bankari i trgovci. Premda neki to ime smatraju i pomalo pogrdnim, ono malo preostalih Cincara u Srbiji, odnosno onih koji se još uvijek tako osjećaju, sebe i svoj jezik zove upravo tim imenom, o čemu svjedoči i Srpsko-cincarsko društvo Lunjina (prema cincarskoj riječi koja znači svjetlost) u Beogradu, koje nastoji očuvati tradiciju, samosvijest i jezik tog naroda.

Put u nepoznato

Gotovo svaka priča o Cincarima, koja se tu i tamo različitim povodima pojavi u hrvatskim medijima, počinje nabrajanjem poznatih Cincara s ovih područja, a i sami Cincari to rado čine da bi se predstavili preko ljudi koji su na različitim područjima i u različitim zemljama ostavili velik i važan trag. Srbi im duguju mnogo, osobito na polju književnosti, pošto su iz cincarskih obitelji potekli Jovan Sterija Popović i Branislav Nušić, čiji je unuk spomenutom društvu Lunjina u Beogradu dao na raspolaganje prostor za djelovanje u kući posvećenoj velikom dramatičaru i satiričaru. Cincar je bio i revolucionar, političar, filozof, pisac i pjesnik Koča Popović, kao i slavni znanstvenik Mihajlo Pupin. Cincar je bio i otac Majke Tereze, a Makedoniju i čitav Balkan osnivanjem kinematografije na ovim prostorima zadužila su u Grčkoj rođena bitoljska braća Milton i Janaki Manaki. Među popularnija lica cincarskog podrijetla bivše države spadao je i poznati beogradski glumac Taško Načić, cincarska je i poznata odvjetnička obitelj Fila. A što se Hrvatske tiče, najčešće se navode dva itekako važna i u hrvatsku povijest i kulturu ugrađena imena: skladatelj Lijepe naše Josif Runjanin i veliki kazališni redatelj Branko Gavella.

Ovog sam ljeta imao sretnu, a zbog mnogo toga viđenog istodobno i tužnu priliku obići velik dio Balkana i nekadašnje Jugoslavije. Pri kraju tog putovanja posjetio sam mjesto za koje, baš poput Gaussa, mogu reći da je u isto vrijeme bilo i najtužnije i najveselije. Iz Bitole sam, baš kao i austrijski pisac 2000. godine, krenuo širokom magistralom prema zapadu, u smjeru Resena. Kao i Gauss sa svojim vodičima, skrenuo sam s tog puta kod mjesta Kažani, ali u drugom smjeru. Gaussa je put vodio lijevo, na Babu, planinu koju mnogi po njenom najvišem vrhu zove i Pelister, u kojoj se na kraju puta nalazi Malovište, danas selo s nekoliko desetaka stanovnika, a nekada bogat gradić čije su mnoge velike kuće danas ruševine kako sam vidio na fascinantnim fotografijama. Moje društvo je pak skrenulo desno i zaputilo se još strmijim i dužim putem desetak kilometara u planinu Biglu gdje se, također na kraju puta, nalazi Gopeš. Premda sveznajući Google nudi jasne navigacijske upute do tamo, naš domaćin Koča Nastevski za svaki nas je slučaj dočekao u dolini, na skretanju s magistrale, na čemu smo mu bili vrlo zahvalni dok smo slijedili njegov automobil asfaltiranom, ali vrlo uskom cestom koja opasno vijuga u planinu. Veći dio puta vozili smo se praktički kroz krošnje velikih stabala koja su nam s desne strane puta pružala sigurnost i spašavala od jeze koja bi nas sigurno obuzela da nam šuma nije skrivala provaliju po čijem smo rubu krivudali.

Prema posljednjem popisu stanovnika provedenom u Makedoniji Gopeš ima 0 stanovnika. Ali ljeti, a osobito na dan kada smo ga posjetili, 19. kolovoza, na blagdan Preobraženja Gospodnjeg po pravoslavnom julijanskom kalendaru, tamo je prilično živo jer to je dan seoske slave. Gopeški Cincari tada se vraćaju na mjesto u kojem su rođeni, ili u kojem su provodili nezaboravna ljeta svog djetinjstva kod baka i djedova, s obzirom na to da se posljednji veliki egzodus, koji je definitivno ispraznio Gopeš, dogodio sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Priroda je veličanstvena i svako malo pred očima vam puknu vidici od kojih zastaje dah. Ali ništa vas ne može pripremiti za iznenađenje koje vas čeka na 1100 metara visine kada odjednom iz guste šume i ostalog raslinja izrone kuće koje se svojom veličinom i arhitekturom ne bi morale sramiti niti pred vilama zagrebačkog Pantovčaka. Barem one koje još stoje i koje se vide.

Za razliku od Malovišta, većinu kuća u Gopešu potpuno je progutala vegetacija, a njihovo mjesto na strmini ispod puta prepoznajete po divovskim grmovima bršljana i kupina u kojima još tu i tamo možete nazrijeti oblik krovova. Koliko brzo zelenilo guta ljudske tvorevine, najbolje se vidi po kućama od kojih su vlasnici digli ruke prije dvije-tri godine. Jedna od njih, znana kao Jankova kuća, po imenu obitelji kojoj je pripadala, i čiji je posljednji vlasnik umro prije godinu dana, bila je dan ranije predmet seoskog sastanka. Odlučeno je da se ponudi na besplatno korištenje tijekom sljedećih petnaest godina bilo kome tko odluči preuzeti brigu o njoj i zaustaviti njeno propadanje. To je sjajna prilika za svakoga tko poželi imati mjesto za ljetni odmor daleko od svega, u predivnoj prirodi i na zdravom planinskom zraku zbog kojeg je njemačka vojska tamo u Prvom svjetskom ratu povrh mjesta izgradila veliku bolnicu-sanatorij za plućne bolesnike. Gopeš je tako prije nekog vremena otkrio i jedan Belgijanac koji je u bivšu Jugoslaviju stigao kao pripadnik snaga UN-a. Zaljubio se u mjesto i uložio velik novac u kupnju i obnovu dviju velikih, danas najuređenijih kuća u Gopešu, jedne za sebe, a druge za svoju obitelj i prijatelje. Kupio je i veliki komad zemlje na kojem je zasadio trešnje, koje su mu, brsteći slatke plodove, velikim dijelom ovog ljeta polomili medvjedi. Mečke, kako ih tamo zovu, veliku glavobolju zadaju i medarima pa sam pored jedne stare kuće vidio košnice ograđene visokom ogradom kroz koju je provedena struja. Ali ni visoki napon često ne može stati na ljubav mede prema medu.

Domovina je bol

Svakako najveće iznenađenje u Gopešu čeka vas na samom kraju puta kad kroz oronulu i dijelom već obraslu veliku zidanu kapiju uđete u crkveno dvorište i ugledate ne neku malu seosku planinsku crkvicu, nego ogromnu trobrodnu baziliku sa šesnaest malih kupola. Preobraženski pravoslavni hram danas je posljednji živi znamen o životu nekada velikog i bogatog mjesta u kojem je živjelo i do pet tisuća ljudi. Crkva podignuta 1871. godine zaštićeni je spomenik kulture i unutra su, pod središnjom kupolom, skele uz pomoć kojih restauratori obnavljaju freske. Dio ikona na ikonostasu s vremenom je pokraden i zamijenjen reprodukcijama. Natpisi na njima su na grčkom, ali preostale freske po zidovima živi su spomenik cincarskog jezika, čija je prva gramatika još početkom 19. stoljeća tiskana u Beču. A neke stare crkvene knjige koje su još preostale u crkvi možda su u Gopeš stigle baš iz Moskopolja, nekada najvećeg i najbogatijeg cincarskog grada na teritoriju današnje Albanije, od čijeg su bogatstva, crkava, sveučilišta, biblioteke i najstarije tiskare Otomanskog Carstva, pored one u Istanbulu, također ostale uglavnom ruševine. Upravo od tamo, smatraju Gopešani, navjerojatnije su stigli njihovi preci nakon što su Osmanlije krajem 18. stoljeća razorili Moskopolje, koje se na albanskom zove Voskopojë.

Otuda i nekadašnja bogata kultura i potpuno gradski način života u Gopešu, o čemu svjedoče stare fotografije izložene u crkvenom predvorju, od kojih su neke snimila i braća Manaki. Tu su slike glumaca, glazbenih sastava, biciklista, ljudi lijepih i otmjenih. Tu se, piše u jednom izloženom novinskom članku, prije sto godina plesala i kadrila. Na liturgiju smo tog jutra zakasnili, ali smo zatekli svećenika Makedonske pravoslavne crkve, koja je u novije doba otela jurisdikciju nad svim cincarskim crkvama od Srpske pravoslavne crkve, kako na bogatoj trpezi ispred crkve vrši obred blagoslova slavskog kruha, žita, voća i kolača. Održana je i tradicionalna zabavna dražba u kojoj su se ljudi nadmetali za tričarije poput ručnika, čarapa ili litre ulja kako bi prikupili dar za održavanje crkve. A upravo naš domaćin odlučio je prkositi zabrani tradicionalne narodne glazbe i plesa ispred crkve, koja je navodno došla s vrha Makedonske pravoslavne crkve.

Dodatno su ga, s pravom, naljutili zvučnici obješeni na crkveno pročelje iz kojih je nakon obreda treštala glazba sumnjive kvalitete, ali ipak se raznježio i zapjevušio čim se iz njih čuo i glas Toše Proeskog, još jednog slavnog Cincara, kako na njihovu jeziku pjeva staru ljubavnu tužaljku. Tužna je, sudeći prema naslovu koji mi prevode kao “Domovina je Armanima bol” i poezija koju je pisala Gopešanka Victoria Gh. Tolla, čija se zbirka prodaje u crkvi skupa sa svijećama. Ali svi su bili sretni kad je naš domaćin Koča pred crkvu doveo tempane i zurle, kvartet koji čine otac i tri sina iz Bitole. Prvi je kolo, uz cincarsku pjesmu, poveo umirovljeni makedonski diplomat koji u Gopeš svakog ljeta stiže iz Kopenhagena. Da se vratimo na početak, taj dan u Gopešu bio je mjesto veselja. S velikim veseljem mi je Dušan Backović pokazao sebe kao dijete na staroj fotografiji, premda i njegova kuća, prevelika i preskupa za održavanje propada. Pola godine živi u Beogradu, pola u Melbourneu, ali gopešku slavu ne propušta nijednog ljeta i živa je enciklopedija povijesti Cincara i Gopeša, zahvaljujući i svojoj 97-godišnjoj majci. Narod je to koji bi odavno svisnuo od tuge i nesreće kada bi se utapao u žalopojkama nad svim tim egzodusima, nasilnim preseljenjima i pokušajima asimilacije ili pak progonima sa svih strana. Kakva god da te nesreća snađe, moraš se dočekati na vlastite noge, njihova je filozofija opstanka, a obogatili su svaku sredinu, zemlju i narod gdje su rasuti. Gopeš je jedno od mjesta koja nastoje sačuvati i u koja se barem povremeno vraćaju kao u izgubljeni raj. Biti tamo s njima, na dan njihove slave, bila je velika sreća, čast i privilegij, usprkos svoj tuzi svijeta i vremena.

Nema priče o Cincarima bez velikih i znamenitih Cincara