Slovensku političku i društvenu javnost uznemirile su fotografije objavljene u slovenskim medijima koje pokazuju 30-ak uniformiranih muškaraca u kampu s vojnim šatorima, od kojih su neki maskirani i naoružani. Naime, riječ je o pripadnicima Štajerske straže, samoorganizirane skupine ljudi koja se uvježbava vojnim pravilima za “konflikte koji su neminovni”. Njihov vođa Andrej Šiško, koji je osuđen na osam mjeseci zatvora, od čega je odslužio šest, tvrdi da oni nisu nikakva paravojna postrojba, kako ih se smatra u Sloveniji. Ono što je sigurno da je Štajerska straža antiimigrantski pokret koji je sve jači u Sloveniji, posebno u području uz granicu s Hrvatskom.
Zbog ilegalnih ulazaka migranata iz Hrvatske u Sloveniju na tim područjima osnovane su seoske straže čiji pripadnici, između ostalog, obilaze granicu s Hrvatskom i policiji dojavljuju sve što im je sumnjivo. Članovi seoskih straža istovremeno su i pripadnici Štajerske straže. Neki od njih u obilazak granice idu u civilnoj odjeći, a neki u maskirnoj, ali svi nenaoružani. Reporter Večernjeg lista, u pratnji pripadnika Štajerske straže, obišao je općinu Metlika, u Sloveniji, koja se nalazi tik uz granicu s Hrvatskom, gdje u Sloveniju ulazi najviše migranata iz Karlovačke županije.
48-godišnji Blaž Zidar, dočekao nas je u selu Radovica, gdje već dulje vrijeme živi. Zidar sa svojom ženom i djecom, kako kaže, svakodnevno boravi u šumi i obilazi granične prijelaze. Blaž, koji nas je srdačno dočekao, ubrzo je naš razgovor pretvorio u žestoku raspravu nakon što smo ga upitali je li on rasist i islamofob jer ganja te jadne migrante koji traže bolji život na Zapadu, a Slovenija im je samo tranzit. Zidar je odmah energično odgovorio kako, da je rasist i islamofob, ne bi mene osobno primio s obzirom na to da sam imenom i prezimenom musliman – Arap, ističući kako on samo čuva svoju domovinu.
– Nemam ja ništa protiv tih migranata. Neka idu kuda hoće. Ali, ja samo čuvam domovinu, jer sam domoljub. Domoljuba nikada ne pitaš što ti je država dala, već što je on dao državi. Migrantska kriza traje već jako dugo, skoro četiri godine. Nikada se nismo organizirali dok nam nisu počeli stvarati probleme. Demoliraju nam kuće, kradu automobile i zastrašuju naše ljude. Mi ne znamo tko ulazi i tko izlazi, govori Blaž Zidar koji ima ženu i šestero djece, i svi su prošli obuku iz borilačkih vještina.
– Svaki dan iza 15 sati obiteljski krećemo na neslužbenu ophodnju šumom i pratimo tragove migranata. Najviše ih uhvatimo preko noći, jer oni krenu čim padne mrak. Radimo to jer volimo svoju državu! Nismo je imali nikad u povijesti, zar ćemo je sad, kad je napokon imamo, dati migrantima?! Nećemo. Borio sam se za ovu državu 1991. godine i bio sam spreman dati i svoj život. Neću dopustiti da nam nepoznati ljudi ugroze sada našu državu i naš narod. Evo vidite, živim na kilometar od granice s Hrvatskom, s još 280 stanovnika. Umirovljeni sam vojnik. U našem obilasku svakodnevno nam se pridružuju još neke obitelji u selu. Sukoba s migrantima za sada nismo imali. Oni kad nas vide, bježe. Ne možete vjerovati koliko su dobro organizirani. Sada već znaju gdje je Štajerska straža i tuda ne prolaze. Bio sam nekoliko dana u Hrvatskoj, u Kraljevici, na odmoru.
Pregled granice
– Znali su da me nema i ponovo su počeli prelaziti granicu na mjestima na kojima ja patroliram. Njih vodi opasna mafija koja zarađuje mnogo novca, govori Zidar ističući kako se njegovi kolege i on ne bi angažirali da policija radi svoj posao.
– Sada ću vas odvesti i prošetat ćemo duž granice s Hrvatskom pa ćete vidjeti da nema nikoga od policajaca ni na slovenskoj ni na hrvatskoj strani granice – gotovo u nevjerici govorio je Zidar.
S Blažom Zidarom, suprugom Natašom te djecom Lukom i Andrašom, obišli smo sela čije granice oni nadziru, Krmačina i Božakovo, naselja u slovenskoj Općini Metliki, u pokrajini Dolenjskoj i statističkoj regiji Jugoistočnoj Sloveniji. Teren je težak i nepristupačan, gusto grmlje i šikara, puno poskoka i zmija. Nekoliko kilometara, koliko smo hodali uz granicu, svugdje su se vidjeli tragovi prelaska migranata. Iznad potoka stavili su porušena stabla kako bi mogli prolaziti. Za migrante nema nikakve nemoguće prepreke pa ni visoka žilet-žica koju prolaze bez problema. Naime, uz radne rukavice, na koje smo nailazili cijelim putem, na žilet-žicu stavljaju deke i nesmetano prolaze. Tu i tamo vidljivi su tragovi krvi jer se nekada i ogrebu. Vreće za spavanje su na svakom koraku kao i tragovi hrane, konzerve, kruh i prazne boce od raznih napitaka.
– Vidite, dva sata već hodamo šumom i nismo naišli ni na jednog policajca. Migranti, čim prijeđu ovu granicu, već su u EU – ljutito govori Zidar ističući kako su oni do sada otkrili i prijavili desetak migranata.
– Policija ne radi dobro svoj posao. Zato stražarimo sami. Povezali smo se s ostalim grupama po Sloveniji koje rade isto. Krajem mjeseca ćemo se sastati s ostatkom Štajerske straže – ponosno govori Zidar napominjući kako je i on dio Štajerske straže.
– Ja sam bivši pripadnik dobrovoljačke jedinice Morris koji su se prvi organizirali u obrani zemlje, ne od JNA, već od komunista, jer unutar JNA su bili i pošteni Hrvati, Bosanci, Crnogorci... i to ću uvijek ponosno isticati. Većina pripadnika Štajerske straže bili su dobrovoljci jedinice Morris – govori Zidar.
– U prvoj jedinici brigade Morris bili su uglavnom pripadnici pričuvne brigade Teritorijalne obrane. Pripadnici brigade odabrali su risa kao svoj lik. Početkom prosinca 1990., tadašnji ministar obrane Janez Janša i ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar, u dogovoru sa zapovjednikom brigade Toneom Krkovičem, odlučili su ovu jedinicu objaviti u javnosti. U ratu za Sloveniju, Morrisova brigada djelovala je po cijeloj zemlji, prvenstveno štiteći važne državne institucije. Pripadnici brigade izveli su i niz važnih borbenih operacija, od zarobljavanja prvog tenka JNA kod Vrhnike i zauzimanja najvećeg skladišta JNA u Borovnici do kontrole odlaska posljednjeg vojnika JNA iz luke Koper. Nakon završetka rata, brigada Morris dobila je zadatak obučiti profesionalnu vojsku. Za iznimnu zaslugu za razvoj, jačanje i uspjeh Slovenskih oružanih snaga i Ministarstva obrane, Specijalna brigada Morris također je 16. svibnja 1993. nagrađena Ordenom Slovenske vojske na vrpci. – Zbog ozljede, ja sam otišao u mirovinu, ali zakleo sam se da ću se odazvati ako će trebati ponovno braniti domovinu. Vidim da je naša domovina opet ugrožena i zato sam se odazvao – govori Zidar ističući kako se nisu angažirali samo bivši dobrovoljci već i mnogi ljudi koji se osjećaju ugroženi od migranata.
Za razliku od Blaža Zidara, koji je bio pripadnik dobrovoljačke jedinice Morris, vođa Štajerske straže Andrej Šiško nekadašnji je vođa navijača nogometnog kluba Maribor, pripadnik krajnje desnice koji je medijski eksponiran već niz godina, a pojavljivao se i na televizijskim ekranima kao jedan od kandidata za predsjednika države. Šiško je prošle godine digao Sloveniju i zemlje u okruženju na noge objavivši na društvenim mrežama snimku mimohoda više desetaka muškaraca, lica skrivenih iza crnih kapuljača s oružjem.
Surađuje s Hrvatima
Blaža smo upitali ima li oružje i kako preko noći ide u ophodnju bez naoružanja?
– Nisam toliko glup da vam odgovorim imam li ili nemam oružje. Zaključite sami. Ali, dovoljno vam je pogledati na ovo upozorenje da znate odgovor – kazao je Blaž pokazujući prstom na upozorenja na kući na kojoj je slika pištolja uz upozorenje da se ne prilazi kući i ne riskira život jer tu nema ništa za krasti.
– Znači imate oružje u kući?
– To neka vidi policija. Ja sam tu da čuvam svoj dom i svoj narod – kroz smijeh govori Zidar kojeg je naljutilo naše pitanje surađuje li s hrvatskim desničarima koji su također digli glas protiv migranata.
– Što za vas znači biti desničar? Ako biti domoljub znači biti desnica, onda sam desničar. S hrvatskim, kako vi kažete, desničarima ne surađujemo, ali surađujemo s hrvatskim domoljubima koji isto žele braniti svoju domovinu. Razmjenjujemo informacije preko Facebooka i društvenih mreža i na taj način surađujemo i sprečavamo prolazak migranata. Vi na nas gledate kao na opasnost, a što smo do sada napravili i što smo ugrozili? – govori Zidar čija je supruga Nataša sve vrijeme našeg razgovora samo kimala glavom i potvrđivala svaku riječ koju je izgovorio njezin muž.
– Što mislite, da je meni lijepo hodati po šumi? Najradije bih bila doma i kuhala fini ručak. Vi to ne razumijete jer ne živite blizu granice. Ti ljudi ulaze bez dokumenata. Mi ne znamo tko su ti ljudi. S mužem idem jer brinem za sigurnost svoje djece. Nemam ništa protiv tih migranata. Neka ulaze i idu kamo hoće. Ali s dokumentima, da znamo tko su i što su – govori Nataša podsjećajući nas na terorističke napade koji su se dogodili u europskim zemljama.
– Kada se dogode teroristički napadi, bit će prekasno za bilo kakve preventivne akcije. Sada radimo da to izbjegnemo – govori Nataša napominjući da su njihova djeca sama tražila da idu s njima u ophodnju.
– Iako moja djeca imaju 15 i 13 godina, već osjećaju dužnost prema domovini. Nismo mi ni desničari ni monstrumi, već ljudi koji brane svoju zemlju i svoju obitelj – istaknula je Nataša Zidar.
Ljudi mu skrenu pozornost da slovenska policija ne radi svoj posao, a novinar huška na njih optužujući ih da su krajnji desničari premda su mu to izričito i višekratno zanijekali.