Njemački dramatičar Heinrich von Kleist napisao je "Razbijeni vrč" prije dvjesto godina, a on i danas funkcionira kao urnebesna priča o korumpiranom sudstvu. U Satiričkom kazalištu Kerempuh Kleista režira mlada redateljica Lea Anastazija Fleger, a premijera je u nedjelju 13. ožujka.
"Razbijeni vrč" je komedija o korupciji u sudstvu. Smijemo se, a trebali bismo plakati. Kako je moguće da je komad star 200 godina toliko aktualan i danas?
Kleist taj tekst naziva veselom igrom. U njemu se susreću satira, komedija i tragedija. "Razbijeni vrč" je praizveden 1808. godine, a danas je nevjerojatno aktualan. Kleist u središte teksta stavlja pitanje korumpiranosti sudstva i kao posljedicu ljudsko razočaranje u sudski proces. Veoma duhovito oslikava ljudsku glupost i inerciju u prepoznavanju istine i reagiranju na nju te ismijava nemoral ljudi koji zastupaju institucije. Satirično i pomalo ludistički uspostavlja svima nam poznate principe korupcijske hobotnice i dovodi ih do ekstrema. U "Razbijenom vrču" nestaje razlika između istine i laži, nestaje moralni okvir društva, što je dosta pesimistično viđenje svijeta. U medijima svakodnevno čitamo i slušamo o ovim temama i zato je Kleist suvremen i aktualan, a takav će i ostati još stoljećima.
Jeste li ga zadržali u vremenu o kojem je Kleist pisao ili ste ga aktualizirali, prebacili u naše doba?
Ono što me posebno privuklo ovom tekstu njegova je suvremenost. Sve rečenice i situacije iz komada toliko su prepoznatljive i sveprisutne po novinama, portalima, na televiziji, da mi se činilo da nam je Kleist suvremenik. Nijednu Kleistovu rečenicu moja dramaturginja Nikolina Rafaj i ja nismo imale potrebu osuvremenjavati. Zato je ovo veliki i antologijski tekst. Uvjerena sam da se trenutačno može igrati u svakom kazalištu na svijetu. Moja težnja za postavljanjem ovog teksta proizlazi i iz činjenice da oko nas šeću oslobođeni krivci, kao i utišane žrtve raznih sudskih procesa. Živimo u svijetu u kojem smo svi to prihvatili. Jesmo li svi kao društvo kolektivno odgovorni? Ja mislim da jesmo!
Je li teže raditi komediju ili dramu?
Redateljska priprema i ulazak u tekst, rad s autorskim timom za mene je uvijek isti. No u radu s glumcima zasad se rad na komedijama pokazao zahtjevnijim. Glumačka igra postavlja se znatno preciznije i minucioznije, u komedijama je ritam scene presudan. Komedija mora raditi kao precizan sat. Ni u jednom trenutku glumci si ne mogu dati oduška. Naravno, te finese razlikuju se od teksta do teksta, a ovise i o stilu glume kojim se igra predstava.
Koliko je važno da nove generacije kazališnih gledatelja imaju prilike susresti se s takvim legendarnim naslovima?
Iznimno je važno da kazališta uz suvremeno dramsko pismo postavljaju i klasike. Čudi me da se Kleist ovako dugo nije igrao u Hrvatskoj, ali čudi me i da nijedno kazalište u Zagrebu trenutačno ne igra, npr., Shakespeareova "Julija Cezara" koji trenutačno puca od aktualnosti na svim razinama. Legendarni klasični tekstovi s razlogom nisu pali u zaborav, bude maštu glumaca, igraju po cijelom svijetu... s razlogom su svevremenski. "Razbijeni vrč" spada u takve tekstove.
Čini se da smo u vremenima kada nam je smijeh nasušno potreban, ali isto tako da nam i zapinje u grlu. Vjerujete li u utjehu teatra i u ovakvim vremenima?
Zadnjih nekoliko dana odlučila sam ne gledati vijesti jer me dovode do anksioznosti. Događaju se nevjerojatne stvari, kao da nas povijest ništa nije naučila. Vjerujem da su loša energija i depresivne misli ovih dana u svima nama. Rekla bih da su me zadnje dvije godine iznimno promijenile. Nisam vjerovala da vanjski faktori mogu toliko utjecati na psihu cijelog društva. A koronakriza sada mi se čini smiješnom s obzirom na sve što se događa u Ukrajini. Bila sam premala za vrijeme našeg rata da bih ga se sjećala, no kod starijih vidim knedlu u grlu. Ne znam kako se boriti protiv ove globalne krize, straha i prijetnji, osobno pokušavam uživati u malim stvarima. I stalno idem u kazalište, na predstave koje me odvedu u kazališne svjetove kako bih barem na dva sata pobjegla iz trenutačne svjetske grozote. Zato da, ljudima su nužni smijeh i utjeha.
Kako je bilo raditi u Kerempuhu?
Imam samo riječi hvale za sve segmente rada u kazalištu Kerempuh. Od tehnike, inspicijentica, tonaca, rekvizitera, šminkerice, preko cijelog vodstva do glumaca. Kroz svoj kazališni život imala sam priliku raditi na raznim projektima i s raznim glumcima. Prije pet godina magistrirala sam kazališnu režiju i radiofoniju na ADU; kako sam mlada, mnogo glumaca po raznim kazalištima me "testiralo", morala sam se "dokazati", pridobivati njihovo povjerenje. Ovdje smo i moj "mladi" autorski tim i ja dočekani širom raširenih ruku. Dočekala nas je grupa iznimnih profesionalaca koji ne rade nikakvu generacijsku razliku. Komunikacija i rad s glumcima pružali su mi iznimno zadovoljstvo. Sigurna sam da su me prihvatili jednako kao i velikane hrvatske režije, redatelje koji imaju 30, 40, čak i 50 godina iskustva iza sebe. To je predivan osjećaj i zato smo svi u radu bili kreativniji, otvoreniji i na probama opušteniji. I vjerujem da je i rezultat zato izvrstan.
Kako ste izabrali glumce za glavne uloge kada znamo da cijeli ovaj komad ovisi o njihovoj "kemiji"?
Ovo je i redateljski i glumački iznimno zahtjevan komad. Sedam glumaca je konstantno na sceni, postoji samo jedna duo scena. Glavni glumci, odnosno prvi plan, ne bi imao smisla bez sporednih glumaca, drugog plana koji cijelo vrijeme "živi" na sceni. Režija ovog teksta svakako je jedan od najzahtjevnijih projekata kojih sam se prihvatila. I da ga nisam radila u Kerempuhu s ovako divnim ansamblom, ne bi bilo lako. Glavni dvojac Marko Makovičić i Hrvoje Kečkeš pokazali su se kao pravi prvaci igre, a svi ostali glumci divno se nadopunjavaju. Prisutna je ta kemija ansambla, zajednička glumačka enegrija.
Otkako ste diplomirali na ADU, zaista ste puno radili, od dječjih predstava do Kazališta Ulysses ili obratno. Koliko vas je korona usporila, kako ste proveli zadnje dvije godine?
Od upisa na ADU neprestano radim u kazalištima. Na početku sam asistirala iskusnijim redateljima, a od treće godine studija režiram samostalno. Imam odličnu bazu znanja s Akademije, već sam se tamo iskušala u raznim žanrovima. Po prirodi sam hiperaktivna, volim raditi različite stvari i zaista ne bih voljela da me se stavi u ladicu samo jedne vrste teatra. Možda sam imala i sreće, jer sam dosad režirala drame, komedije, mjuzikl, dječje predstave, autorske projekte i ambijentalne predstave. Jedino me opera zaobišla, a to mi je žao jer sam uz gimnaziju završila i srednju glazbenu školu. Stoga vjerujem da će i opere naći put do mene. Uz rad u kazalištu, lani sam postala docentica u nastavi glume na ADU, a režiram i sinkronizacije crtića. Tijekom korone najviše sam radila baš sinkronizacije jer predstave su se otkazivale, prebacivale, stalno bile prekidane izolacijama. I ovdje u Kerempuhu sedam od od jedanaest glumaca razboljelo se tijekom dva mjeseca, ali neki dan sam saznala da ćemo na premijeri, uz COVID potvrde, imati puno gledalište. Jedva čekam čuti smijeh pune dvorane.