Maria Angels Anglada (1930. – 1999.) jedna je od najznačajnijih katalonskih književnica, a svjetsku je slavu stekla nekoliko godina prije smrti, upravo romanom “Violina iz Auschwitza”. Roman je objavljen 1994. godine, a sada ga čitamo i mi, u hrvatskom prijevodu Borisa Dumančića i izdanju Hena coma (urednica Nermina Husković, 99 kuna). Riječ je nevelikom, ali duboko potresnom romanu.
Jedan graditelj violina zatočen u koncentracijskom logoru ima samo jednu šansu: ako napravi savršenu violinu on će živjeti, tj. neće biti pogubljen odmah za kaznu zbog neuspjeha. Autorica ovu priču donosi vrlo suptilno: sve patnje i strava su tu; od očaja i neizvjesnosti, preko nevjerojatne gladi, pa sve do straha za život koji ne popušta ni jednu jedinu minutu u dugom danu unutar logorske žice. No, sve to ovdje je prisutno kao podloga i pozadina glavne priče, jer njena je suština kako zapravo preživjeti u nemogućim uvjetima? Kako sačuvati dušu i zdrav razum? Kako ostati čovjek u okruženju zvijeri?
Autorica je ovaj roman posvetila svim žrtvama, a svako njegovo poglavlje započinje izvornim dokumentima koji objašnjavaju načine na koje su birokratkom i krvožednom odlučnošću nacisti organizirali logore. Ti spisi, bilo da je riječ o tome kako se upotrebljava vatreno oružje ili pak udara bičem, još jače naglašavaju krajnje humani sadržaj priče. Graditelj violine u tom okruženju uspijeva pobjeći u svoj posao. On mu na nevjerojatan način donosi zaklon, smirenje, spas. Umjetnost i ono što njegove ruke pamte iz nekih mirnih vremena kada su radile u vlastitoj radionici, postaju istinska oaza čovjeka koji je na rubu smrti, gladan, iscrpljen, bolestan... Ona postaje važnija od zrake sunca na licu, od korice kruha... Sama violina i njen zvuk snažan je simbol vječnosti. Baš kao i ovaj roman.