Punih 25 godina ljudi širom svijeta svjesno krše prvo pravilo koje zabranjuje bilo kakvo spominjanje Kluba boraca. Da ne bi bilo zabune, drugo pravilo ponavlja da se o Klubu boraca nikad i nikom ne govori, no ništa nije spriječilo kritičare, filmologe, sociologe i gledatelje ostalih profila da intenzivno analiziraju film “Klub boraca” (“Fight Club”, 1999.) Davida Finchera prema istoimenom romanu Chucka Palahniuka. Već prvi kadar preko kojeg curi špica filma izaziva zbunjenost kod gledatelja. Kamera luta među nekim međusobno povezanim bljeskajućim nakupinama za koje ćemo tek nakon što kamera “izađe” iz glave shvatiti da su moždane sinapse glavnog junaka. Njegove sinapse rade punom parom, a lice mu se obilato znoji jer, kao što ćemo vidjeti na kraju uvodnog kadra, pištolj mu je zaguran u usta.
Glavnom liku nikad ne saznajemo ime, a na odjavnoj špici potpisan je kao Narator (Edward Norton). Narator ukratko prepričava i pojašnjava komplicirane događaje koje gledamo na ekranu. Šest mjeseci prije, Naratorov je posao procijeniti hoće li priznanje da je tvornička greška na vozilu dovela do automobilske nesreće biti prevelik trošak proizvođaču. Pati od nesanice s kojom se bori kupujući manje-više nepotrebne stvari. Kad god u katalogu vidi neki zgodan predmet, mora to kupiti, a kako još nije definirao vlastiti ukus, mahnito kupuje svaki predmet koji osim upotrebne ima i nekakvu estetsku vrijednost. Kad se nesanica pogorša, počinje odlaziti na terapijske grupe za potporu na kojima sreće Marlu (Helena Bonham Carter) koja se služi istom metodom. A na jednom putovanju u avionu upoznaje Tylera Durdena (Brad Pitt), tipa koji proizvodi sapune. Na povratku shvaća da mu je stan izgorio zajedno sa svim dragocjenim, skupo plaćenim stvarima. U džepu ima Tylerovu posjetnicu, nazove ga i počinje živjeti kod njega. Tyler ga izazove da ga udari, sve se to događa na parkiralištu, začas se okupi gomila znatiželjnika i rođen je Klub boraca, a Tyler smišlja set od osam pravila od kojih su prva dva navedena u uvodu.
Premda nitko ne govori o Klubu, članova je svakim danom sve više, a i njegovi ciljevi postaju daleko veći od početnog pražnjenja nakupljene agresije u konroliranoj tučnjavi. Kao kinooperater Durden u obiteljske filmove umeće sličicu muškog spolovila, a u skupocjenom restoranu voli se pomokriti u juhu, no to je tek početna faza. Klub boraca pretvara se u projekt Mayhem, a krajnji prioritet postaje doslovno rušenje financijskih temelja kapitalizma i uspostava izgubljene ekonomske ravnoteže. Neočekivani obrat na kraju filma ni danas nije pristojno prepričati barem iz dva razloga. Prvo, nove generacije iznova otkrivaju film i ne bi bilo u redu uništiti onaj jedinstveni doživljaj prvog gledanja. Drugi razlog je što se kraj zapravo može tumačiti na razne načine. Na Redditu postoji cijeli niz subreddita posvećenih analizi svakog segmenta filma uključujući i kraj. Ako vas zanima kako se sve može protumačiti završni obrat u filmu, pucanj iz onog pištolja koji smo vidjeli u naratorovim ustima na početku, kao i sam završni kadar popraćen pjesmom Pixiesa “Where Is My Mind”, sve to i puno više možete pronaći na Redditu i drugim internetskim portalima.
”Klub boraca” prvi je put javno prikazan 10. rujna 1999. godine na 56. Filmskom festivalu u Veneciji i odmah je podijelio gledatelje. Oni kojima se film svidio uglavnom su primijetili da “Klub boraca”, premda zanimljiv i poticajan, ipak nema snagu i kvalitetu ranijeg Fincherova filma “Sedam”. Kritičar britanskog Sight and Sounda u izviješću s festivala napisao je da film “u svom jako senzualiziranom pristupu nasilju želi zagrabiti komad Nietzcheovskog kolača i pojesti ga”. U krajnost je otišao kritičar Evening Standarda koji je film opisao kao “odvratan” i “vrlo opasan”. Na tiskovnoj konferenciji nakon projekcije najviše pitanja i prigovora odnosilo se na veliku količinu nasilja u filmu. “Riječ je o iskustvu primanja i davanja udaraca, te boli i promjenama koje taj proces može polučiti. Živimo u naslinom svijetu, ne možemo to ignorirati,” branio je film Brad Pitt. Pitt je tom prilikom istaknuo kako je “Klub boraca” prije svega komedija. Scenarist Jim Uhls film je opisao kao romantičnu komediju, vjerojatno ponajprije zbog trokuta koji čine Narator, Tyler i Marla.
No to možda i nije najtočnije. Film je satira, da, ali komedija baš i ne. Sam Fincher rekao je da je njegov film priča o sazrijevanju za novu generaciju, kao što je “Diplomac” 1967. bio jedan od temeljnih filmova onog dijela publike koji je tada imao oko 30 godina. U vrijeme kad je prikazivan, “Klub boraca” zaista su najbolje prihvatili muškarci u 30-im godinama života. Drugi su pronašli sličnosti s “Buntovnikom bez razloga” jer u oba filma junaci su frustrirani okolinom i svijetom u kojem žive. Na tom je tragu i interpretacija filma kao “ode krizi tradicionalnog prihvaćanja muškosti u postindustrijskom društvu,” kao što je napisao sociolog Omar Lizardo. Jedan od likova na grupi potpore za oboljele od raka testisa je Bob Paulson (Meat Loaf). Bobu su zbog raka odrezali testise pa su mu narasle velike, gotovo ženske grudi. Narator je, nakon što se dobro isplakao na Bobovim grudima, prvi put normalno spavao nakon više mjeseci, a to uistinu daje neki novi pogled na muškost.
Kritika i akademska zajednica u filmu su pronašli još motiva. U vrijeme njegova nastanka najčešća je bila teza kako je “Klub boraca” opora satira na potrošačko društvo. Osim prvog pravila, najcitiranija rečenica iz filma ona je koju izgovara Durden nakon što je Narator u požaru ostao bez svega: “Stvari koje posjeduješ na kraju posjeduju tebe”, a to je temelj na kojem je lako izgraditi tezu o kritici konzumerizma. Prvi dio filma, kad Narator opsesivno kupuje stvari koje je vidio u katalogu, uistinu izgleda kao oštra i nedvosmislena kritika društva u kojem se status i sreća pokušavaju postići što većim brojem predmeta koje posjedujemo.
S vremenom su se pojavile i drugačije interpretacije. Henry Giroux i Imre Szeman, dva kulturologa i intelektualca, napisali su da “Klub boraca” ne govori ništa značajno o problemima nezaposlenosti, nesigurnosti posla, ne spominje razloge nezadovoljstva i slična bitna pitanja. Film su opisali kao “opasno zavodljiv” naročito kad krene projekt Mayhem koji izgleda kao sjajan kolektivni odgovor, bez obzira kako uznemirujuć taj odgovor bio. A upravo je projekt Mayhem bio jedan od razloga zbog kojeg dosta teoretičara tvrdi da je film kinematografska metafora fašizma. Mayhem možda ima opravdane ciljeve (uspostava pravednijeg društva) no sredstva kojima se služe suštinski su fašistička i teroristička. U vrijeme nastanka filma, 1999. godine, najveće brige vezivale su se uz milenijski bug (strah da će kompjutori stati kad se promjeni prva brojka godine) a današnji svjetski problemi još nikog nisu posebno brinuli. No već dvije godine poslije rušenje tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u terorističkom napadu 11. rujna 2001. (gotovo u dan točno dvije godine od premijere filma) promijenilo je svijet, a prizori tornjeva koji se ruše jako su asocirali na kolaps nebodera u završnici filma. Već i zbog toga se njegova percepcija do danas ponešto izmijenila.
Čak se i krađa ljudske masti izvađena liposukcijom od koje je Tyler kasnije kuhao sapun i skupo ga prodavao dovodila u vezu s holokaustom i koncentracijskim logorima. Ni to nije sve. U jednoj sceni Tyler revolverom prisili dečka koji je odustao od fakulteta da nastavi sa školovanjem ili će ga ubiti. “Sutra će mu biti najljepši dan u životu,” kaže Tyler. Kad prvi put gledate tu neočekivanu scenu, pa još ako imate 20-ak godina, to stvarno može djelovati kao jako zabavan prizor. I možda je Tylerova želja da motivira dečka istinita i plemenita no metode su mu duboko totalitarne. Narator je zgrožen i užasnut scenom koju je vidio, no malo kasnije priznaje da Tylerov plan ima smisla. A onda je Tyler oformio projekt Mayhem kao organizaciju u kojoj je najbitnija bezgranična odanost i poslušnost, što je odlika svih totalitarnih grupa. Nitko se ne suprotstavlja, nitko ne preispituje Tylerove naredbe kao što ni Narator nije preispitivao Tylerovu prisilu nad propalim studentom.
Usprkos tako različitim tumačenjima – ili baš zbog njih – činilo se da u “Klubu boraca” gotovo svatko može pronaći barem nešto što je privlačno i prihvatljivo (otud ona “opasna zavodljivost” koju su spominjali Giroux i Szeman). Nakon venecijanske premijere dio kritičara pobojao se da će film potaknuti određene grupe ljudi da kopiraju dodađaje s ekrana, slično kao što se tridesetak godina prije Kubrickova “Paklena naranča” povezivala s porastom nasilja u Velikoj Britaniji. Klubovi boraca uistinu su počeli nicati širom Amerike, jedan od prvih oformljen je u Menlo Parku u Kaliforniji a članovi su uglavnom bili pripadnici informatičke industrije koji su ritualnim borbama ispucavali energiju no nije došlo do nekontroliranog nasilja. Čak su i neke evangelističke denominacije kršćanstva oformile svoje klubove boraca u kojima se kroz borbu i tjelesno kažnavanje izgrađivala muškost i/ili stjecao oprost.
Čitatelji britanskog fimskog časopisa Empire 2004. film su svrstali na osmo mjesto najboljih filmova svih vremena, a na sličnoj listi sastavljenoj 2008. pao je na deseto mjesto. Total Film je 2007. povodom desete godišnjice izlaženja film proglasio najboljim filmom o kojem su u listu pisali, a godinu kasnije u anketi Empirea Tyler Durden je svrstan na osmo mjesto liste najvažnijih filmskih likova. Na IMDb-ovoj listi najboljih filmova koju svojim glasovima sastavljaju korisnici portala “Klub boraca” nalazi se na visokom 13. mjestu i to je jedina važna lista na kojoj se danas može naći “Klub boraca” (npr. na znamenitoj listi Sight & Sounda nema ga među 250 najboljih). Film je još uvijek zanimljiv i poticajan, sjajno je režiran, snimljen i odglumljen, o njemu se i dalje piše i govori, no vremena su se promijenila i danas se film uglavnom drukčije vrednuje nego u vrijeme nastanka.