Dean Slavić, autor intrigantnog romana "Povratak u život" koji su Edicije Božičević objavile u dva toma na čak 1300 stranica, rođen je u Rijeci 1961. godine. Redoviti je profesor na Filozofskom fakultet u Zagrebu gdje predaje kolegije povezane s književnosti u nastavi, svjetskom književnosti i Biblijom. Još je 1989. objavio zbirku pjesama "Osojnica", 2003. mu je izašla zbirka pripovijedaka "Ars moriendi", a 2020. godine pjesnička zbirka "Morana". Dobio je godišnju nagradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu za 2011. godinu nakon što je objavio tri monografije i to "Simboli i proroci", "Sveta knjiga i dva pjesnika" i "Peljar za tumače". Godine 2016. objavio je i sveučilišni udžbenik "Biblija kao književnost". Hrvatski je branitelj, nositelj spomenice i značke Oluja. Opsežni roman "Povratak u život" za biblioteku Keriks uredio je Matija Janeš. Prvi dio objavljen je 2020., a drugi 2021. godine te predstavljen na Interliberu. Riječ je o proznom djelu koje prati tri generacije hrvatske obitelji Koroman iz središnje Bosne, smještene u izmaštani grad Žepane i to u periodu od četrdesetih godina prošlog stoljeća, pa do kraja Domovinskog rata koji u Bosni kao da i nije završio...
Kako ste se odlučili na pisanje doista dugoga romana (možda je među pet najdužih hrvatskih romana) i to baš na temu Hrvata središnje Bosne?
Povratak u život nastajao je desetljećima. Osnove događaja i likova imao sam u nacrtu još 1998. Desetak godina poslije ispripovijedao sam riječkomu pjesniku i znanstveniku Darku Dekoviću razvijeniju inačicu naracije. Nažalost, morao sam se poslije boriti za opstanak na fakultetu, i to protiv opasnih osoba, a posao na sveučilištu je i sâm po sebi odnio puno vremena. Roman je cijelo to vrijeme rastao, uglavnom u meni, a nešto sam imao i u računalu. Dolazili su novi likovi, događaji i motivi koji su bili povezani s prethodnima. Kronika je bila gotova 11. kolovoza 2017.
Možda je pravi interes za srednju Bosnu počeo s pjesnikom Nikolom Šopom, o kojem sam pisao još u diplomskom. O Šopu i Eliotu obranio sam doktorat. Razlog interesa je i u tome što su Hrvati iz srednje Bosne dali domovini puno, a povijest ih je udarala, i još ih tuče nemilosrdno. Istina se probija sporo ili nikako. Evo vam male anegdote. Bio tako neki imućni poslodavac pa imao tri službenika. Prvomu je dao mercedesa, drugomu bemvejca, a trećemu je rekao da će mu posuditi staroga spačeka kad bude morao na put. I, ne mora se vratiti. Ne znam do kada će to tako biti. Moram reći i to da je temeljna pripovijest romana izrasla iz srednje Bosne, u njoj naravno funkcionira i s tim se je ambijentom stopila.
Očito je da ste napisali roman s ključem. Ali, zašto ste morali kamuflirati i ime grada u kojem se odvija većina radnje?
Ima više razloga. Mi Hrvati nismo u srednjoj Bosni u novije vrijeme imali tako jako uporište kako je u romanu snažan grad Žepane sa svojom okolicom. Također, na ovaj način sam mogao utkati u naraciju događaje iz svih naših gradova, od Jajca do Žepča. Morao sam govoriti s puno ljudi iz Bosne, i puno toga pročitati. Drago mi je da su danas franjevačke kronike iz XVIII. stoljeća dostupne. Bilo bi mi još draže da više ljudi uvidi koliko je stara hrvatska štokavica iz Bosne, s recimo lokativom množine na -ah, bliska Držićevoj, Gundulićevoj i Šenoinoj, onda kajkavskoj, pa i mojoj vlastitoj, i danas živoj čakavskoj jezičnoj situaciji. Preporučit ću i novije štivo, memoare koje su pisali svećenici Anto Baković i Mato Zovkić.
Jedna od velikih podtema romana svakako se odnosi i na Udbu, ali i na aktivnosti hrvatskih emigrantskih organizacija. Čini se da ste za jednoga sveučilišnog profesora književnosti iznimno dobro upoznati s radom tajnih službi, ali i hrvatske emigracije?
UDBA je pratila sumnjive ljude još tijekom studija, a pouzdanike su imali među raznim urednicima i rukovodiocima u komunističkim omladinskim društvima. Bilo ih je zasigurno i među naizgled običnim studentima. Poslije sam bio mladi učitelj koji je u svojem brdsko-planinskom području, u opatijskom zaleđu, učio djecu hrvatski jezik i povijest. Po crkvama smo se naravno morali skrivati. UDBA je i tada špijunirala svakoga za koga je znala da nije zadovoljan tom njihovom stvarnošću. Moj susjed Bruno Jardas morao je emigrirati, i bio je u HOP-u, Hrvatskom oslobodilačkom pokretu u Flandriji – bili su protiv nasilnih metoda. On i njegova supruga Lili puno su toga učinili za domovinu i za vrijeme rata, a nažalost su '93. izgubili i sina. Nešto sam doznao od njih, nešto iz prvorazrednih knjiga Bože Vukušića, iz Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva.
Moram zahvaliti i dvjema samo naizgled različitim osobama. Prva je pokojni stradalnik Anto Kovačević, s kojim sam nekoliko puta razgovarao, uglavnom o Zenici. Drugi je njegova „sjena“ iz tih žalosnih vremena, Josip Kekić. No, ne bih volio da čitatelji pomisle kako je roman pisan samo za ljutu desnicu. Središnji junak Tomislav Koroman puno je umjereniji, i zapravo je blizu centru. Vinko Žmak, najprije komunist, a onda doista pošteni socijaldemokrat, prikazan je vrlo pozitivno, i nije jedini lik s uvjetno rečeno ljevice.
Koliko vam je vaše ratno iskustvo koristilo u pisanju onih stranica koje se tiču i nedavnoga rata u Hrvatskoj (ratište oko Hrvatske Kostajnice i na Velebitu), ali i rata u središnjoj Bosni koji je zapravo bio iznimno dvoličan jer su se savezništva mijenjala brzinom munje?
Naravno da ne možete ništa bez osobnoga doživljaja. Svoja iskustva s posve drugih bojišta, upleo sam u lokacije i događaje prikazane u romanu. Htio sam odati i počast onima koji su puno bolji od mene, naime poginulim borcima s opatijskoga, i šire liburnijskoga područja. Oni stoje iza svih tih pripovijesti, od prvoga Marina Cvetkovića do liječnika Jurice Ivka, i drugih koji su stradali u Oluji.
Tko je bio blizu smrti, shvatit će što mu govore vojnici i specijalci koji su bili u Kostajnici ili Žepču. Lik možete oživjeti samo ako s njim suosjećate, to je stara istina koju je znao već Eliot. O ratnim događajima pisao sam, tehnički gledano, kao i o drugim temama. Najprije bih u prvu inačicu teksta unio događaje i osobe, zatim sve što sam uspio doznati o izabranom prostoru i vremenu te konačno ono što sam osobno doživio ili osjetio – ako je bilo korisno prikazu. Taj prvi tekst čitao bi poručnik Martin Matovina iz 9. gardijske, zatim je drugi recenzent bio general Mirko Horvatin, inače ratni zapovjednik u Lovincu. Nakon njihovih sugestija, poslao bih tekst osobi koja je rođena nakon rata. Jer, sve što pišete, mora biti shvatljivo i čitatelju kojemu, recimo, vod u obrani i vod u napadu, ili oznaka M 76, ne znače same po sebi točno ništa. Isto se odnosi i na ozbiljnu glazbu, na medicinu, zatim četvrt Stup u Sarajevu, onda Neuilly-sur-Seine u Parizu i Croydon u Engleskoj. Svako „ja“ u romanu, ili osoba koju narator pomno prati, ne znači da sam sve osobno proživio. Za to bi trebalo imati sto života. Glede rata u Bosni, mogu reći ono što je moj pripovjedač, stari učitelj, rekao u kronici. Pripadam hrvatskomu narodu, znači da sam zainteresirana strana u sukobu, teško se mogu ukloniti pristranostima i pošteno je da to priznam. To nikako ne znači da je roman bez objektivnosti.
Iako ima povijesnu dimenziju, roman se bavi i ljubavnim odnosima svojih brojnih likova i svakako ima sentimentalni potencijal. Što je vama kao piscu bilo važnije, povijest ili osjećaji?
Likovi nemaju samo ideološku dimenziju, dapače ona uopće nije najvažnija. Ljubav između muškarca i žene jedna je od tema kojima se književnost stalno bavi. Vjerna ljubav je u temeljima europske civilizacije. Koliko će pisac u staru temu unijeti svježu krv, ovisi o nadahnuću i o elaboraciji, ali i o likovima koje gradi. Oni moraju imati svoj život, pripovjedač bi tu mogao i smetati. Književnost mora govoriti o tome što je osjećala Ana Bilić dok je napuštala svoj grad kako bi vani živjela s izabranim Stjepanom. Sve te njezine boli i nade moraju biti doista njezini. U mojoj kronici obitelji su bitne, u njoj žive djeca i roditelji koji se slažu ili se ne slažu, muževi i žene koji moraju donositi teške odluke. Tu su njihove sreće i boli, vjernosti i nevjere. Najveće mi je priznanje bilo kad bi mi prvi čitatelji rekli da je očito kako se ovo ili ono stvarno dogodilo. Dao si druga imena, promijenio si i grad, ali dogodilo se to.
Je li točan dojam da ste uz svoje muške likove stvorili i snažne, rekao bih ravnopravne ženske likove?
Nema pravoga života, pa onda ni pravoga romana, bez prave ženske osobe. Književne su iznimke vrlo rijetke. Tražio sam ravnotežu, jer je svaka neravnoteža pogibeljna. Aristotel ima i izreka koje su danas neprihvatljive, ali je u Retorici dobro rekao da društvo ne može biti sretno ako žene nisu sretne. Tko ne voli, ne može izraziti ljubav. Žensku ljubav treba i zaslužiti i dobiti, pa onda o njoj pisati. S druge strane, ima svakakvih muškaraca u romanu, pa ima i raznih vrsta žena. Kako muški likovi imaju kao uzor osobe iz stvarnoga života, tako je i sa ženskim likovima. Volio bih kad bi čitatelji prihvatili Evu Bunić i Anu Bilić, ali i Terezu Solić i Klaru Gnječ. Naravno da je Katarina posebna.
Vidite li svoj roman kao mogući predložak za ambicioznu TV seriju, jer jedan film ipak ne bi mogao usisati sve vaše likove i radnju?
Bio bih zadovoljan da netko u početku na temelju izabranih dijelova romana napravi i kazališnu predstavu. Kako ste mogli vidjeti, tekst je pun razgovora. Mislim i na one kraće s oštrim replikama, pa i stihomitijom, ali i na duže rasprave u kojima likovi izmjenjuju male eseje. Učio sam i od Manna i od Musila.
Kada pišete roman koji ima oko 1300 stranica, k tome još sitnoga sloga, vjerojatno vam je ostalo dosta materijala koji nije ušao u završnu knjigu. Hoćete li ih ugraditi u neka nova djela ili je "Povratak u život" vaš opus magnum?
Roman ima više od 650 000 riječi. Neke osobe nude svojim životima nove pripovijesti, ali ne znam hoću li se moći toga prihvatiti. Ovisi o tome hoću li imati mira, zdravlja i energije. Roman je stvar nadahnuća, ali i teškoga posla. Pisati na brzinu obično znači pisati površno – barem je u mene tako, za druge ne znam.
Kako tumačite činjenicu da je objava vašeg dvoknjižja koja se protegla na dvije godine prošla u gotovo posvemašnjoj medijskoj šutnji? Kao da je knjiga izašla u katakombama, a ne kod uglednoga izdavača?
Svi koji drže do sebe navode Žižeka, pa ću ga i ja polušaljivo i po sjećanju citirati. Govorio je naime o nekom slovenskom seljaku, oni kažu kmetu, kojemu je došao Sotona pa mu rekao da će mu ispuniti želju. – Ipak, ima jedan uvjet – napomenuo je lukavo – sve što tebi pružim, tvojemu ću susjedu učiniti dvostruko. – Dobro – odgovorio je seljak – onda mi iskopaj jedno oko. Moja borba za opstanak na poslu bila je dobrim dijelom uvjetovana običnom zavišću, i to od strane osoba kojima je uzor bio književni lik, slavni Molièreov Tartuffe. Uhljebi se redovito služe instrumentima kakvi su stričevi, iskaznice, klanovi i prijevare.
Druga je razina politika. U svim razvijenim državama na Zapadu imate u ideologiji ljevicu i desnicu, koje žive i u svim strukama. Nevolje počinju kad se pojavi velika neravnoteža. Mislim kako sada u književnosti, dijelom i u znanosti s njom povezanoj, a onda i u medijima, ljevica ima nenaravno moćnu prevlast. Vidi se to u svemu, od sastava uredništava i moćnih povjerenstava koje drže u rukama ključna priznanja i novčana sredstva, pa sve do najutjecajnijih katedri. Netko bi mogao pomisliti da ljevica i centar zapravo hvale i reproduciraju same sebe. U takvim uvjetima, drugačije osobe mogu biti samo izrugane i prešućene. Mogu biti nitko i ništa u Rijeci i u Zagrebu. Ne želim se praviti papskijim od pape, i ne mislim da sam od ikoga u ičemu bolji – to želim posebno naglasiti. No, proučavajući našu književnost, stekao sam dojam da bivaju najviše hvaljeni oni koji smisle najgore gadosti na račun Biblije i crkve. Sjetite se samo one odvratne scene i riječi oko Božića, iz romana Slobodana Novaka. O suvremenim primjerima ne bih govorio.
Također, ne bi me iznenadilo ako budući kanon i buduće povijesti hrvatske književnosti budu pisali uglavnom zaljubljenici u Republiku Srbiju. Možda im uzor bude zloćudna Frangešova Povijest hrvatske književnosti iz 1987. Njegova povijest hrvatske književnosti pisana njemački, nakon loma Jugoslavije i komunizma, još je i gora. U prvoj uopće nema Budaka, Nikolića i Marune, u drugoj je Budak naružen, a da nije pročitan. Ivo Brešan, najbolji hrvatski dramatičar svih vremena, dobio je jednu jedinu, sramotnu rečenicu. Valjda se je povjesničar htio dodvoriti vlasti.
Čitateljima bih također preporučio da pogledaju koje su knjige dobile najviše otkupa u godini 2020. i 2021. Mislim na odluku Povjerenstva Ministarstva kulture. Poslije će pogledati tko je bio u povjerenstvu. Godine 2020. nije mi izišao samo prvi dio Povratka u život, nego i zbirka pjesama Morana. Otkup je također bio ništa (0). Pozitivna kritika o toj zbirci već je drugu godinu zarobljena u jednom glasilu Matice hrvatske. Ne znam što je spornoga u zbirci ili u kritici, možda bi vodstvo Matice to moglo istražiti. U takvom surječju, rado ću kazati veliko hvala uredništvu „Večernjega lista“. Mogu izaći na sto poligrafa i dokazati da iza ovoga teksta stoji samo interes uredništva za knjigu o kojoj govorimo. Ništa više i ništa manje.
Kao znanstvenik bavite se Biblijom. Koliko je Biblija prisutna i u vašem književnom djelu?
Sveučilišni udžbenik Biblija kao književnost možda je i opsežniji od romana Povratak u život. Već desetu godinu predajem taj kolegij, kojega studenti rado pohode, jer im nitko ništa ne propovijeda, nego im pruža podatke – pa i one koje su neugodni za svaku vjersku zajednicu. Već sâm žanr romana kronike ima jedan od izvora u Prvoj i Drugoj knjizi Samuelovoj, koja govori usponu i padu prvih kraljeva Šaula i Davida. Moja Katarina Koroman upisuje srednju medicinsku školu, jer želi oponašati Krista koji je liječio. Djelo Tomislava Koromana, njezina oca, ima usporednica s pripovijestima iz stare Grčke, ali ima izvore i u Bibliji. Lik svećenika Ivana Solde nadahnut je i svećenicima koji su mi recenzirali knjigu o Bibliji. Naravno da dio mene živi u svim tim ljudima. Mora biti tako.
1300 stranica? Vele, brte, vele. Fala lipa. No sretno!