Skromno i u javnosti gotovo nezamjetno prošla je 70. godišnjica trećeg zasjedanja ZAVNOH-a održanog 8. i 9. svibnja 1944. u Topuskom, povijesnom za kontinuitet hrvatske državnosti.
Sljedeći tjedan navršit će se točno 70 godina od još jednog povijesnog skupa u Topuskom, Kongresa kulturnih radnika Hrvatske održanog od 25. do 27. lipnja 1944. Tu će godišnjicu sljedećeg petka u Muzeju za umjetnost i obrt proslaviti Hrvatski kulturni klub koncertom koji će početi arijom iz Rigoletta.
O vezi Verdija i partizana te o drugim zaboravljenim ili nepoznatim detaljima jedinstvenog kulturnog okupljanja pričao nam je jedan od posljednjih živih sudionika i posljednji aktivni promicatelj prosvjetiteljskih ideja iz Topuskog, predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba začetog u Topuskom Šime Šimatović.
:: Koja su bila vaša zaduženja prije 70 godina u Topuskom?
Bio sam šef glumačke grupe, a bilo je i umjetnika svih vrsta, najviše slikara, Edo Murtić, Zlatko Prica i mnogi drugi. Oni su priredili i izložbu. Topusko je kao bivše lječilište imalo sjajne prostore koje su, nažalost, u Domovinskom ratu Srbi uništili. Glavnu dvoranu oslikavali su Murtić i Prica, a ja sam im od seljaka donosio svježi sir. Oni su rekli da im treba za neku mješavinu boja, ali bila je to i fina hrana. Kad je u dvoranu dan prije Kongresa ušao Moša Pijade, rekao je: "Vidi, bogati, ovo je kao neki Picasso!". A Prica je na to rekao Murtiću: "Si čul ovoga, taj zna za Picassa." Moša, također slikar, naljutio se i otišao uz psovku. Poslije su Murtić i on postali veliki prijatelji. Tamo se moglo živjeti i raditi. Došli su delegati i iz drugih republika i iz inozemstva. Iz Italije je došao pisac Eros Sequi, a bio je i Antonio Selliti, bariton milanske Scale, koji je pjevao na Kongresu.
:: Što je pjevao?
Pjevao je Verdijeva Rigoletta, ulogu kojom je i debitirao u Milanu.
:: Otkud Selliti u Topuskom?
On je kao mladi pjevač bio antifašist pa ga je Mussolini bio poslao za kaznu kao vojnika u Abesiniju. Kad je Italija kapitulirala, Nijemci su ih vlakom vozili prema Njemačkoj, a on je pobjegao, iskočio iz vlaka i naišao na partizane, koji su ga doveli u štab u Slavetiću, gdje je tada bila i naša grupa umjetnika. Komandant Žeželj zamolio ga je da čuje kako se pjeva opera, a došla ga je čuti i stara grofica Oršić, vlasnica dvorca u Slavetiću koja mu je, oduševljena nastupom, poklonila bocu starog konjaka. Imali smo i jednog sjajnog tenora, Eugena Škabića koji je studirao u Parizu. Došao je u partizane nakon što mu je poginuo brat. Taj je imao visoki C kad god ste htjeli. Dečki su ga zvali Gigli. Bilo je mnogo zanimljivih događanja oko Kongresa, međutim, najzanimljiviji je bio na samom otvorenju 25. svibnja navečer. Naime, samo smo se noću mogli skupiti jer smo bili na oprezu zbog neprijateljskih aviona. Kongres je otvorio Mladen Iveković, a Nazor nije došao, što nas je sve začudilo. Samo je poslao pismo koje je Iveković pročitao i u kojem nije bilo ništa o razlozima.
:: Što se dogodilo?
To nam je ispričao Vanja Radauš, koji je bio najbolji prijatelj Nazora i stanovao je u susjednoj sobi u kući u kojoj je bio i Nazor. Večer prije kongresa Nazor se tamo susreo s Mošom Pijadom, koji je došao kao delegat Srbije i politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije. Moša Pijade se kritički osvrnuo na ZAVNOH i na Hebranga, koji je na svoju ruku pripojio Istru Hrvatskoj. To se po mišljenju nekih članova Politbiroa nije smjelo dogoditi jer su oni odredili da Istra bude autonomna pokrajina, kao i Vojvodina u Srbiji. Na to se, pričao nam je Radauš, stari Nazor digao i pitao Mošu: "Da li ti znaš čija je zemlja Istra?" I tu je nastao sukob. Moša Pijade je izašao, a zbog njega i tih njegovih političkih koncepcija Nazor iz protesta nije došao na otvorenje Kongresa. Nazor je Mošu još i pitao zašto su Ivana Gorana Kovačića poslali tamo gdje su ga ubili četnici. Moša je na otvorenju govorio o pokretu u Srbiji i da oni tamo ne bi mogli takav kongres napraviti jer nema toliko kulturnih radnika koji su antifašisti. Sutradan je Moša napustio Topusko, a Nazor je sljedeći večeri bio na Kongresu.
Šime Šimatović još uvijek aktivno provodi prosvjetiteljske ideje iz Topusko kao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba
:: U Topuskom je u proljeće 1944. boravio i Randolph Churchill, sin engleskog premijera. Jeste li i njega sreli?
O da! On je ostao u Topuskom petnaest dana jer je njegov otac želio iz prve ruke doznati što je i kako je s partizanima. Ja sam bio prisutan za jednog od njegovih razgovora s Nazorom. Churchill ga je pitao koji su ga motivi doveli u partizane jer nije bio komunist, kao što ni većina nas nije bila. Nazor mu je odgovorio da je bio jako zadovoljan uspostavom NDH, ali je nakon kratkog vremena bio užasno razočaran. U njegovu susjedstvu živjela je jedna židovska obitelj koju su odveli. Ostao je njihov pas, koji je svaku noć zavijao. Onda su došli i po psa. Tada je Nazor nastavio zavijati na svom balkonu umjesto njega. Tih je dana susreo Augustinčića, koji je pokušao u partizane odvesti Krležu, ali mu to nije uspjelo, pa je Nazoru rekao: "Čeka te narod." Nakon što je to čuo, kao i to da će s njim u partizane ići Ivan Goran Kovačić, Nazor se odmah spakirao.
:: Što se pjevalo na početku Kongresa?
Lijepa naša!
:: I ništa drugo? Niste pjevali i Hej, Slaveni?
Ne, nismo htjeli ništa drugo jer Kongres je bio demonstracija hrvatske kulture.
:: Tko je bio glavni pokretač, čija je to bila ideja?
Najprije su kulturni radnici Dalmacije imali na Hvaru 1942. konferenciju. O tome je govorio Ivo Tijardović. Zatim je pao dogovor Vanje Radauša i Nazora. A duša svega bio je Hebrang.
:: Što još pamtite iz te prve večeri?
Engleski izaslanik Owen Reed u svom je govoru rekao da nema nijedne druge vojske na svijetu koja pridaje toliku važnost kulturi kao naša. To je bio veliki događaj u savezničkim krugovima. Nigdje se drugdje takvo što nije dogodilo.
:: Kakav ste program vi pripremili?
Mi smo bili na programu druge večeri i igrali smo više komada, među ostalim, i Rodoljupce Jovana Sterije Popovića, ali to je kasnije skinuto s repertoara zbog ruganja Srbima. Tu je još bila Gregurinova drama Dosta je čekanja. Imali smo i balet, a te je večeri s velikim uspjehom pjevao i Selliti. Treće večeri bila su predavanja, među kojima je bilo i grandiozno Supekovo. On je već tada govorio protiv upotrebe atomske energije u ratne svrhe. Međutim, moram reći da je Kongres imao i protivnike u našim redovima, doduše, u manjini. Bili su protiv Kongresa jer su smatrali da bi to trebalo biti na jugoslavenskoj razini, ne u Hrvatskoj, nego negdje drugdje. Šef tog otpora bio je Rade Žigić, moćni komesar Glavnog štaba, Duško Brkić, član CK, i Čanica Opačić, partijski politički šef Korduna.
:: Jesu li oni pokušavali spriječiti održavanje Kongresa?
Nisu mogli, bili su u manjini, samo su govorili protiv.
:: Kako ste se osjećali tih dana?
Svi smo bili u povišenom raspoloženju, svjesni da smo napravili nešto važno.
:: Koji su bili rezultati?
U prvom redu to da smo spremniji ušli u Zagreb, ali stvari su tada krenule drugim smjerom. Nametnuti su nam partijski kadrovi, uglavnom srpski, iz Beograda, a naš klub, osnovan u Topuskom, imao je sve manje uvjeta i prostora za rad. Klub smo ponovno uspostavili i dobili prostorije tek na 40. godišnjicu.
:: Znači, ovo je i obljetnica vašeg Kluba?
Da. Od 1984. djelujemo neprekinuto, ali uza sve manje potpore. Onu Ministarstva kulture ukinuo nam je još Božo Biškupić, podupire nas samo Grad Zagreb s gradonačelnikom Bandićem.
:: Kako biste u nekoliko riječi izrazili važnost Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom?
To je bila manifestacija hrvatske kulture u nemogućim ratnim uvjetima koju je svijet cijenio mnogo više nego mi ovdje. A tako je nažalost i danas.