Jedan je od najboljih filmskih redatelja svih vremena, a njegovim se trilerima protežu neizvjesnost, šok i neočekivani obrati. Zaštitni znak postalo mu je osobno pojavljivanje u filmovima, no samo na trenutak, kao slučajni prolaznik, čovjek koji ulazi u autobus ili pak osoba s fotografije, a svojim se velikim doprinosom filmskoj industriji Alfred Hitchcock upisao na listu kultnih redatelja. Na današnji dan obilježavamo 125. obljetnicu njegova rođenja.
Odrastao je u londonskom East Endu, dijelu grada koji je desetak godina prije njegova rođenja obilježio nikada otkriveni ubojica Jack Trbosjek, a u djetinjstvu je doživio traumu koja ga je obilježila za cijeli život. Nakon što ga je otac s pismom poslao na policiju gdje ga je policajac zatvorio na deset minuta rekavši mu da tako završavaju oni koji se loše ponašaju, Hitchcock je razvio ogroman strah prema policiji, zbog kojega nije ni imao vozačku dozvolu jer "osobu koja ne vozi, policija neće zaustaviti".
Već je 1916. postao dizajner naslovnih kartica za nijeme filmove, nedugo zatim pomoćnik redatelja, a igrom slučaja, uz Seymoura Hicksa, preuzeo je redateljsku stolicu bolesnog Hugha Croisea, pa su Croiseov film "Always Tell Your Wife" ("Uvijek reci svojoj ženi") završili njih dvojica. Hitchcockov prvi samostalni redateljski projekt bio je "Broj 13", film koji nije dovršen zbog manjka financijskih sredstava, a materijala sa snimanja ima vrlo malo. Legenda kaže kako nitko nikada nije pogledao "Broj 13" jer u potpunosti nije ni snimljen, a Hitchcock je vrlo rijetko govorio o ovome projektu. Ipak, broj 13 kao takav pojavljuje se u njegovim brojnim filmovima kao broj na registracijskim oznakama, adresama ili u obliku datuma – neprimjetno, baš kao Hitchcockove uloge.
Već je na početku svoje karijere Hitchcock upoznao Almu Reville, scenaristicu, montažerku i svoju buduću suprugu koja je samo dan mlađa od njega. Surađivali su na brojnim filmovima, a prvi od njih bio je "Woman to Woman" ("Žena ženi"), koji je filmska platna ugledao 1923. godine. Dvije godine kasnije radili su na drami "Vrt užitaka", a bila je to njemačko-britanska koprodukcija napravljena prema romanu Olivera Sandysa koja je, doduše, u Velikoj Britaniji prikazana tek 1927., kada je Hitchcockov "Stanar: Priča o londonskoj magli" također bio veliki hit. U to su vrijeme Hitchcock i Reville već bili vjenčani, 1928. dobili kćer Patriciju, a u braku i suradnji ostali su do njegove smrti 1980. godine.
Preko filmova snimljenih dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, poput "Dame koje nestaje", "Čovjeka koji je previše znao", "39 stepenica" i "Jamaica Inna", obitelj Hitchcock odlučuje se 1940. preseliti u Hollywood jer su ovi filmovi, osim slave u Britaniji, Hitchcocka proslavili i u SAD-u. Iste ga je godine producent David O. Selznick angažirao da režira "Rebeccu", detektivsko-romantični film, ujedno Hitchcockov prvi uradak u Americi, kojim je osvojio Oscara za najbolji film te svoju prvu nominaciju za najboljeg redatelja.
Hitchcockov filmski jezik tijekom četrdesetih je godina postajao sve prepoznatljiviji jer je u svojim filmovima, osim što se pojavljivao na trenutke, koristio galgenhumor, humor koji nastaje na temelju proživljenih traumatičnih iskustava, te MacGuffine, stvari ili događaje koji su važni za likove, dok su publici potpuno nevažni, ali tjeraju protagonista na akciju koja utječe na cjelokupnu radnju. Jedan od ranijih primjera MacGuffina u Hitchcockovim filmovima svakako jest plan zrakoplova u špijunskoj drami "39 koraka", a sam je opisao MacGuffin kao "ono zbog čega se likovi na ekranu brinu, ali publiku nije briga".
Pred sam kraj četrdesetih, točnije 1948., Hitchcock je snimio svoj prvi film u boji pod nazivom "Rope" ("Uže"), a djelo je to u kojemu je pokušao napraviti iluziju jednog neprekinutog kadra pa se 80 minuta filma sastoji od osam kadrova u trajanju od deset minuta. Sada već apsolutni majstor filma i neizvjesnosti prešao je u Paramount Pictures, a 1955. počinje voditi vlastitu emisiju na CBS-u naziva "Alfred Hitchcock Presents".
Najšokantniji i najupečatljiviji film Alfreda Hitchcocka definitivno jest "Psiho" koji je izašao 1960. godine. Bilo je to godinu dana nakon komercijalnog uspjeha "Sjever Sjeverozapad", a nepredvidljivi Hitchcock za "Psiha" je dobio svoju posljednju nominaciju za Oscara za najboljeg redatelja. Iako ima pet nominacija, Hitchcock nijednom nije stajao na redateljskom oskarovskom tronu kao ni velikani poput Orsona Wellesa, Federica Fellinija ili pak Ingmara Bergmana. Ipak, godinu dana prije smrti dobio je nagradu Američkog filmskog instituta za životno djelo te je proglašen vitezom, a preminuo je u snu, od zatajenja bubrega, 29. travnja 1980. godine.
Nemoguće je spomenuti sve Hitchcockove filmove jer ipak govorimo o karijeri koja je trajala šezdesetak godina te obiluje klasicima sedme umjetnosti, međutim treba reći da je Hitchcock na svojim strahovima izgradio vrhunski humor koji proteže svojim djelima, kao i vještinu izgradnje neizvjesnosti koju, do današnjeg dana, nitko drugi nije uspio proizvesti, što ga čini neponovljivim i jedinstvenim filmskim umom aktualnim i 125 godina nakon rođenja.