Osamnaesti po redu Vukovar Film Festival očekuje nas ovog ljeta od 28. kolovoza do 1. rujna. Taj friško punoljetni festival, uz bogat program aktualnih hitova, ove godine donosi nam i neke novitete, među kojima i projekcije kandidata za Oscara iz baš svih podunavskih zemalja, a filmove, osim na tradicionalnim lokacijama poput dvorca Eltz i vukovarskog Vodotornja, gledat ćemo i na novim mjestima poput Cinestara, ali i Muzeja vučedolske kulture. Više o svemu otkrio nam je umjetnički direktor i glavni selektor VFF-a Daniel Rafaelić.
Prošlo izdanje festivala bilo je posebna po tome što su prikazani filmovi iz baš svih podunavskih zemalja, a ove na redu su pak podunavski oskarovski kandidati?
Posebnost VFF-a je da pokriva jednu vrlo specifičnu regiju koja je toliko različita da se njezine razlike ogledaju u jednoj neraskidivoj poveznici. Bilo bi stoga nepravedno zanemariti bilo koju od zemalja koju kupa Dunav. Kolege s VFF-a, Ružić i Cikojević, posebnim su sondama detektirali naramke nama dotad nepoznatih filmskih kretanja u nekima od podunavskih zemalja jer s filmovima sa zapadnog toka rijeke nemamo problema – poznajemo ih i pratimo ih. S istokom smo nešto slabiji u poznavanju. Vjerujem da smo na VFF-u, baš inzistiranjem na takvom filmskom horizontu, proširili poglede svima nama budući da, priznat ću vam, zaista sam jako malo znao što se događa u, npr., moldavskoj kinematografiji. Festival je i svakodnevno učenje.
Postoji kod nas jedan duboki prezir prema Oscaru od onih koji mu nikad nisu bili ni blizu, a opet se redovito natječu za nominaciju (i ne uspijevaju). "There can be miracles, when you believe", pjevalo se u "Princu od Egipta", pa će tako i Oscar ponovno i nama doći – čim počnemo vjerovati da možemo stvarati na toj razini. Zbog toga su dunavski oskarovci time posebniji jer ovako, svi zajedno, pokazuju jednu drugu kvalitetniju sliku onoga što mislimo da zavređuje natjecati se. Neki od njih poznati su publici dok neke od njih gledamo po prvi put.
Uz oskarovski program, na 18. VFF očekuju nas i aktualni svjetski filmski hitovi. Koje od njih biste voljeli izdvojiti i koji su najjači naslovi u konkurenciji?
Uvijek treba izbjegavati posebno isticati neke naslove – to bih radije prepustio vama kako ne bih unaprijed stvarao favorite. Ipak, imati filmove Romana Polanskog i Yorgosa Lanthimosa, kratko animirano čudo Ane Despot, relevantne filmove i pobjednike filmskih festivala u Veneciji, Berlinu i Cannesu te jedinstveni dokumentarac Roberta Bubala o Hassanu Haidaru Diabu pokazuje da VFF itekako prati svjetska i lokalna filmska zbivanja te uživa predstaviti ih vukovarskoj publici. Prošle smo godine poseban naglasak stavili na tzv. slavonske filmove. To se pokazalo dobrom praksom jer ove godine idemo dalje. Osječka Frka predvodi trend koji pokazuje da se konačno kvalitetno snima i daleko od Zagreba. Zato ove godine imamo i dokumentarac Biljane Čakić Veselić o vukovarskom radiju.
Ovo vam je već druga godina na mjestu umjetničkog direktora festivala, a i glavnog selektora. Poznato je da nikome ne date da vam se miješa u selekciju! Kako izgleda vaš proces izbora? Pohodite li velike europske festivale ili sve odrađujete iz udobnosti doma?
Nitko se i dalje ne miješa u odabir i sumnjam da bi se itko usudio. Već nakon Berlina znam što me od filmova zanima i što mislim da svakako treba prikazati na VFF-u. Ipak, selektor ne bi trebao biti despot budući da mu prijeti da festivalu nametne vlastiti ukus. Spomenuti dragi kolege mi često znaju sugerirati brojne naslove o kojima nakon pogledanog raspravljamo. Često me znaju uvjeravati da svakako uzmem neki od naslova čiji potencijal, pak, ja uopće ne vidim. Unatoč mom burnom protivljenju i naknadnom popuštanju pokazalo se, ne jednom, da su bili u pravu (namjerno prešućujem o kojim se filmovima radilo). Eto, takav sam ja selektor (smijeh). Jasno, nekad je potreban i čvrst argument, kao npr. prošle godine, kada sam insistirao ne samo da se prikaže, nego da i otvori VFF Čarobna frula. Mozartova se magija u koju sam bezrezervno vjerovao tako se već prve večeri prosula po Vukovaru da bi se film zapanjujuće dobro prikazao i u Zagrebu. Od festivala posebno volim filmski festival u Veneciji. Puno je neformalniji i neposredniji. Tu sam se svojevremeno sudario s Lady Gagom dok je ona, sva u ružičastom, išla na premijeru filma Zvjezda je rođena a ja trčao na projekciju restauriranog remekdjela Orsona Wellesa Druga strana vjetra. Nakratko smo zastali, ispričali se jedno drugom, nasmijali i otrčali svaki na svoj film. Venecija posveti baš takve trenutke. Tako najbolje vidite što je novo i važno na festivalu koji se održava, nažalost, nakon VFF-a pa neke naslove moramo čekati godinu dana. Screeneri tu jako pomažu.
Postoji li nešto čemu ove godine pristupate drugačije u odnosu na prvu?
Svaka je godina prilika za inovaciju. Ono što VFF ove godine nudi svakako je naglasak na izgubljenim filmskim godinama. Građanima Vukovara rat je oduzeo filmsko iskustvo u kojem su se devedesetih ogledali drugi gradovi Europe. Oni su kao prognanici neke od filmova tada bili prisiljeni gledati u drugim gradovima, ili na groznim VHS-ima. Jasno, ako im je uopće i bilo do odlaska u kino. To oteto kino iskustvo želim makar na kratko vratiti pa će VFF ove godine započeti, i to baš uz Vodotoranj, seriju filmskih klasika iz devedesetih, desetljeća koje je zadnje u kinematografiji uopće proizvele filmske klasike. Evita i Engleski pacijent vratit će nas u vrijeme velikih filmova kakvi se više ne snimaju. Vjerujem da će ovaj naglasak na filmsku baštinu, koja je bitna sastavnica mog pogleda na VFF, imati svoju dugovječnost i da će neki od Vukovaraca prvi put te filmove ne vidjeti – nego osjetiti s velikog platna.
Nova je lokacija ovogodišnjeg festivala i Muzej vučedolske kulture. Kako ste se odlučili baš za to interesantno mjesto, koje je, moram reći, vrlo prikladna lokacija za prikazivanje filma “Blago kraljevstva Dahomey”?
Muzej vučedolske kulture mjesto je koje je oduvijek bilo okrenuto i filmu. Ovogodišnji pobjednik Berlinskog festivala idealni je film za to. Njegova projekcija ponovno stavlja naglasak na baštinu i to onu otetu. Pitanje repatrijacije umjetničkog blaga jedne zemlje goruće je europsko pitanje pogledajte ratove koji se vode oko povratka Partenona iz Londona ili Nefertiti iz Berlina. Naše iskustvo iz devedesetih, ne samo uništenje nego i pljačka hrvatske kulturne baštine, svakako nas čini relevantnim za otvaranje i ovog pitanja.
Filmskih festivala u Hrvatskoj nikad više, no u Slavoniji ih i dalje, nažalost, ima vrlo malo. Koliko je jedan ovakav festival važan za grad Vukovar, ali i cijelu regiju?
Uvijek sam bio proponent ako ne velikog broja filmskih festivala, onda barem filmskih večeri. Gledati filmove, slaviti filmove na otvorenom, na velikom platnu, doživljavati ih i reagirati na njih s drugim ljudima koji taj doživljaj s tobom dijele – to je srž onoga zašto filmovi postoje. Tako oni ostaju s nama i nakon što ih pogledamo, tako oni mijenjaju ljude (nadam se nabolje). Pogledajte kako su festivali transformirali lokalne zajednice – od Pule koja je filmski grad skoro već čitavo stoljeće, koliko za Zagreb znači ZFF, Animafest i ZagrebDox, konačno kako je lijepo vidjeti da se jedan hazard Cinehilla pokazao maksimalno uspješnim i, što je najbolje, potrebnim. VFF je u svojih 18 godina radio isto – svake je godine pokazivao da postoji lokalna publika, građanska publika Vukovara koja želi i treba festival. Selekcija je uvijek bila takva da je VFF imao dragulje u svojoj ponudi za kojima bi se zatim, kroz godine, otimali drugi festivali. Kad jednom publiku na to naviknete, onda nema natrag. Zato se novi koncept nije drastično odmicao od onoga što je vrlo dobro bilo rađeno u prošlosti. Uvedeno je tek malo svježine i pokoja inovacija. Vjerujem u kontinuitet i svojim su dolaskom prošle godine to pokazali i Vukovarci. Zbog njih i jedino zbog njih se festival radi.
Odlično, puno uspjeha želim!