- Bilo je zanimljivo promatrati publiku. Među onom premijernom, ako isključimo djecu koja sedamdesetih nisu bila ni u desetogodišnjim planovima svojih roditelja, jednostavno nije bilo nikog tko ne zna barem glavne arije iz mjuzikla “Jalta, Jalta”. A on je od 1971. godine na ovamo najpopularniji i najizvođeniji hrvatski mjuzikl, svojevrsni zaštitni znak kazališta “Komedija”.
Grgić, Kabiljo, Štefančić
Za to su, naravno, najzaslužniji autori Milan Grgić i Alfi Kabiljo, ali i Vlado Štefančić koji je na scenu postavio nekadašnju, ali i sadašnju “Jaltu”. I zato je ona danas zapravo priča o nostalgiji, i ne treba se čuditi s koliko je topline premijerna publika pozdravila Borisa Pavlenića (nekad ruskog sobara, a danas generala) jedinu glumačku poveznicu između nekada i sada, ali i Sandru Langerholz u publici, legendarnu, vjerojatno i nenadmašnu Ninu.
Upravo nad premijernu Ninu – Sandru Bagarić postavljen je najveći upitnik. Sudeći po nekoliko taktova koje smo (u završnom bisu) čuli od njenih alternacija Renate Sabljak i Danijela Pintarić bilo bi bolje da je neka od njih otpjevala prvu novu “Jaltu”, jer u kolektivnom je sjećanju uz tu ulogu vezan mnogo topliji i moćniji glas.
U svemu slijede staro
No, nova “Jalta” gotovo u svemu slijedi staru, a zagriženim ljubiteljima može zasmetati tek povremeni (brigadirka Mile Elegović zvuči doslovno kao lik iz crtića) bijeg u samoironiju. A možda je baš to put da se i nekim novim klincima približi priča o podjeli svijeta među moćnicima (i sobarima) kao i ideja da negdje postoji idilična zelena livada. Do tada je “Jalta” novi-stari hit na Kaptolu, koji će jako dobro živjeti dok postoji dovoljno publike navučene na nostalgiju.
Ni do nogu staroj postavi.