Budi se i polako razaznaje prostor oprezno se ogledavajući. Mirisi koji joj preplavljuju nosnice podsjećaju na bolnicu ili ambulantu. Zadnja slika u sjećanju je poziv upomoć dok je pokušavala pronaći svoj mobitel. Prve kapi kiše, suze i znoj... Još osjeća oštrinu drače i toplu prašinu na dlanovima. Bol u nozi vraća je u stvarnost.
"Gdje sam i kako sam ovdje dospjela?" Nema nikoga pokraj nje, okružuje je samo bjelina.
Najednom pogled joj zastire nečije lice koje pita: – Budni ste... Možete li ustati?
Pitanja, pitanja, ali od nje nema odgovora jer ljuta je na sebe, na svoju odluku da provede dan po svom izboru ne rekavši nikome kamo ide. Pokušava sjesti. Ali bol u nozi i omamljenost čine je još nestabilnijom. Zajauče.
– Imali ste sriće šta su vas trevili lovci i dovezli u bolnicu – govori joj žena u plavom.
Iva je nijemo gleda, a žena nastavlja govoriti, ali ovoga puta nekome iza paravana koga Iva ne vidi i nastavlja: – Biće da je furešta?! More bit turistica iz Češke... jer me ne razumi i ne progovara njanci rič.
– Zašto misliš da je iz Češke? – čuje muški glas kroz smijeh.
– Ma, onako... u nas se reče škerac moj doktore... oni tako bez opreme po našim brdima traže đavla – progovara ženski glas kroz smijeh, koji je sve udaljeniji.
– Nisi u pravu, oni sada bolje stoje nego ti i ja! Vidi im aute... Bohemia hvata zalet...
"Is this the real life, is this just fantasy..."
Naslutivši da bi ona mogla biti tema ovog razgovora, Iva napokon progovori: – Gdje sam...? Što mi se dogodilo?
– E, bravo, dobro je...! Sad ste u dobrim rukama i sredit ćemo to koljeno... Brine nas vaša ošamućenost – objašnjava čovjek u bijelom i nastavlja – ali očito ste samo spavali.
– Koliko ste dugo ležali na suncu i jeste li pri padu udarili glavom jer... samo ogrebotina... – nastavlja čovjek u bijelom, prelazeći rukom po Ivinoj slijepljenoj kosi i sljepoočnicama. Dok joj obuhvaća zglob ruke, mjereći valjda puls, nastavlja: – Sad ćemo prvo do ertegea... ali nam morate reći tko ste i koga ćemo nazvati da dođe po vas?
Iva ne odgovara jer joj je u glavi košmar. Sjeća se samo da joj se od jačine boli zamaglilo pred očima, pod dlanovima je osjećala toplu zemlju i draču dok se pokušavala othrvati nesvjestici i ustati. Obuzela ju je ljutnja na samu sebe, ali to doktoru ne pomaže. Daje podatke. Odvoze je na snimanje. Zahvaljivala je u mislima Svevišnjem što je poslao neke ljude na njen put. Postoji li svevišnje oko koje sve vidi i spašava zanesenjake? Bog čuva bedake, rekla bi njena baka. Pa nikom nije ni rekla kamo je otišla i već se sigurno brinu. Mobitel je pri padu odletio po kamenjaru... Na hodniku pred snimaonicom prilazi joj nepoznati čovjek. Prepoznaje glas: – Šinjorina, koga da nazovemo... Mi bi morali daje... a sad ste tu di triba pa bi išli ća.
Na toliko pitanja samo je jedan odgovor. Izgovara broj mobitela svojih najbližih i plače. Kakav svršetak dana koji je još jutros obećavao ljepotu. Dok se penjala stazom obraslom u nisko raslinje dalmatinskog krajolika prema crkvici sv. Ante, sunce je grijalo. Sve oko nje bilo je uzavrelo. Bodljikave, suhe grančice peckale su joj bose noge. Zaglušujući pjev zrikavaca najavljivao je vruć dan jer uskoro je Sveti Ilija. Znoj se slijevao niz čelo, a pramen kose natopljen znojem zaklanjao joj je pogled. Oči su je pekle pa je kapke napola spustila pokušavajući procijeniti koliko joj treba do cilja. Mjesno groblje na kojemu leže njeni preci danas je obavijeno maglicom satkanom od sparušenog zelenila, mirisa suhe zemlje i užarenoga kamena pod vrelinom sunca. Omamljena tim mirisima i zvukovima zrikavaca, bumbara i muha, sve jače je čula svoje ubrzano disanje i srce kako bubnja u grudima. Omara je, poput nadgrobne ploče, sjela na njena ramena, crvena od sunca i mokra od znoja. Zadnjim se snagama pokušavala popeti do čempresa po malo hlada. Lice joj gori, a u glavi muklo odjekuju tupi udarci... Napokon je na cilju. Stoji u hladu čempresa dok vjetrić raznosi miris njena znojnog tijela i polagano je hladi. Odjednom začuje zvuk zvona i pogledom potraži odakle dolazi. Ugleda ovna predvodnika stada ovčica koje se razlijevalo po nadgrobnim pločama poput valova zapjenjenog mora pod jugom. Usput prosipaju kuglice svoje nutrine jer njima ništa nije sveto. Njihov meket razbio je tišinu ovoga svetog mjesta i ljetna omara sad vonja poput prolivenog mlijeka koje neugodno draži nosnice. Dok smiruje svoje pregrijano tijelo, Iva pogledom prikuplja obrise krajolika u cjelovitu sliku. U daljini se prelijevaju zeleno-plavi vinogradi i maslinici, a na drugoj strani morska se pučina stapa s plavetnilom neba. Tračak ljepote u surovom, škrtom podneblju. Mobitelom snima taj trenutak za pamćenje ili za Instagram. Doživljaji s ljetovanja koje želi podijeliti. Najednom iz daljine dopire mukli tutanj. Što je to, jer ratni su vihori prohujali ovim krajevima davnih godina. Polako se brišu sjećanja i na ovaj posljednji. I dok traži odgovor, munja zapara nebo i oblak na trenutak prekrije sunce.
"Sprema li se to oluja?" Ogleda se kamo bi se sklonila jer vrata crkve su zatvorena. Prisjeća se kako su stariji stanovnici ovoga kraja govorili da pravo nevrijeme dolazi od Italije. Pokušava se orijentirati gdje je to, ali podigao se vjetar noseći prašinu i zamutio joj pogled. Očiju punih prašine i suza, Iva sve teže pronalazi strane svijeta pa žurno silazi niz padinu koja joj naglo postaje sve bliža, sve dok nije nastao mrak. Budi se uz omaglicu. Odjeća joj je mokra. Kosa se cijedi i ugodno je hladi. Osjeća bol u nozi. I dok se pokušava pridići, snažna joj bol propara koljeno, a ljetni pljusak jenjava. Kiša hladi i ispire razderane dlanove. Jaukne, mokra do kože, i plačnim glasom zove: – Bože, ima li koga u blizini? Gdje mi je mobitel? Moram nekoga nazvati ako uopće u ovoj divljini ima signala?!
Sva ljepota prethodnih trenutaka nestala je s mlazovima kiše, a bol je sve jača. Čuje lavež koji je sve bliži i muške glasove, pseće dahtanje i već je netko pita: – Ajme, majko, pa ća tu radite po ovom vrimenu? Ali ste se stukli? – i sagiba se nad njom.
Već osjeća žuljevite ruke pod sobom. Sanja li ona to ili je samo omamljena?
Pokušava podići teške kapke jer čuje: – Mate, otvori zadnja vrata da je bacimo do grada. Govori to mladiću koji prilazi držeći kabanicu raširenu preko glave. Bol u nozi ne jenjava, a u glavi joj omaglica... Pokušava ostati budna. Zvuk motora zaglušuje razgovor i smijeh dok čuje kako komentiraju scenu o "princu koji spašava uspavanu Trnoružicu".
Kratko utihnu, a onda ipak pitanje upućeno njoj: – Šinjorina, moretel nam reć di ste doma, kamo da vas povezemo?
Ne uspijeva odgovoriti jer usta su joj suha i ljepljiva, ali osjeća trešnju po kvrgavoj cesti i lavež pasa... Još zadnjim snagama pokušava ostati budna i čuje: – Gospe moja, još će mi tu umrit, vozi Mate u hitnu i ne z*****ji se više! ... Čujete li nas?
Nema odgovora, a u Ivinoj glavi ponovno mrak.