Supruga mi je ušla u radnu sobu i kazala da me je, dok sam pisao, zvao Ivan i pitao može li doći između pet i sedam sati, kad nas dvoje obavezno gledamo dnevnik. Nije nas vidio otkako je zadnji put došao iz Manchestera, jer mi tijekom toga vremena nismo dolazili "kod Tate na ručak", a on sutra mora ponovo ići na više tjedana u Manchester i, ne vidimo li se danas, za duže se vrijeme nećemo vidjeti. Došli bi on, Franka i Borna! Propustimo li ovu priliku, neka ne očekujemo da će nam Franka sama s Bornom doći u posjet. Ona od toga zazire, jer se plaši da bi se Borni, iako je vezan, u tijeku vožnje moglo nešto neugodno dogoditi… Neka dođu!
Ivan je jedan od moja tri unuka i jedno od šestero moje unučadi, djece moga sina i moje kćeri. Radi u zrakoplovnoj kompaniji za prijevoz turista. Ne pitajte me na kojem poslu, da je o glavu, ne bih znao reći! A jest nešto vezano uz polijetanje sa zemlje, uz let nad zemljinim širom i uz slijetanje na zemlju! Kompanija nije mogla pronaći čovjeka takve struke i trajno ga zaposliti i smjestiti u Manchesteru pa su se dogovorili da oni sami, iz Zagreba, odlaze na smjenu u Manchester, po nekoliko tjedana, dok takva stručnjaka tamo ne pronađu… I Ivan svoje smjene odrađuje!
Onaj "ručak kod Tate", što ga spominje Ivan, blagdanski je i prigodni ručak koji se održava u svim obiteljima u kojima sam tijekom života živio. Do desete godine u obitelji moga pradjeda, potom u djedovoj, očevoj i svojoj, da bi mu mjesto održavanja danas bilo kod moga sina. Na njemu bismo se okupili svi koliko nas je. Molili Boga za blagoslov nas i našeg jela, a potom blagovali i družili se. Kad se svi okupimo, isključujući obitelji na nas vezane srodstvom, danas se na "ručku kod Tate" znaju naći dvadesetorica članova. Najmlađi je Borna, dvije i nešto! I on je u središtu pažnje. Ali samo dok nam se ne pridruži od njega mlađi član! Za što također Boga molimo!
Najavili su se zvoncem na ulazu u višekatnicu, a nas smo ih dvoje dočekali na izlazu iz dizala. Dok smo se pozdravljali, Borna je bio u majčinu naručju. Obgrlio joj rukama ramena, glavu naslonio na prsa, nama okrenuo leđa, ali je jednim okom virio, da vidi što radimo. Nije nam branio da ga ljubimo u potiljak i mazimo po tijelu, ali nam se licem nije okrenuo! Kad smo ušli u stan i posjedali oko stola u primaćoj sobi, preselio se iz majčina u očevo krilo, ali nam nije okrenuo leđa. Okrenuo se prema nama i gledao nas mrkim i pospanim pogledom. Ostavljao je sva naša nastojanja da ga uključimo u razgovor i igru bez ikakva učinka. I bakin trud da mu darovima i smokvama na tanjuru izazove pažnju i apetit! Samo nas je nijemo promatrao... Najednom je skliznuo s očeva krila i sjeo na klupu pored njega, a ruke, kao i otac mu, položio na stol, ne posežući za bakinim smokvama! Ni za ostalim darovima! On nije kod nas prvi put, ali je prvi put u ovoj dobi. A ta je dob onomu vrijeme!
Otišao sam u radnu sobu donijeti ono. Našao sam ga u drvenoj zdjelici ispod svjetiljke na svom radnom stolu. Tu to držim više od sedamdeset godina! Ne znam kako je ta stvarčica došla u moje ruke. Mislim da ju je netko izgubio, a ja našao. Ne znam čemu je služila. Ali znam čemu je meni služila i zašto je toliko godina držim uza se. Najprije sam je pokazivao svom sinu, kad je bio u Borninim godinama, potom njegovoj sestri. Nakon dužeg vremena mirovanja, pokazivao sam je unučadi, kako je koje od njih za stvarčicu dozrijevalo. A sad je pokazujem praunučadi. Troje ih je došlo prije Borne. On je četvrti!
Vratio sam se iz radne sobe držeći stvarčicu u zatvorenoj šaci. Položio sam šaku na stol, da je Borna zapazi, i držao je zatvorenu. Pratio je što radim, ali nije poklanjao interes ni kad sam šaku rastvorio. Kad je stvarčicu mogao vidjeti nasred moga dlana! Tek kad sam stvarčicu na lijevom dlanu – a radilo se o drvenom zvrku – uzeo palcem i kažiprstom desne ruke, pa zvrk namjestio za vrtnju, zaiskrilo je očekivanje u Borninim očima. A kad sam zvrk zavrtio, povukao ruku sebi i ostavio ga sama da se vrti i gizdavo šepuri po ploči stola…
Gledao sam – primjerice – mirnu površinu mora, dok u nju tone rumeno sunce; pun mjesec kad u mrkloj noći izranja iza planine i mnoge druge ljepote ovoga svijeta. Ali, koliko god te ljepote lijepoga – i radosnoga, što ga darivaju promatračima – u sebi nosile, nemaju je onoliko koliko ljepote ima u radošću ozarenom licu moga Borne, dok gleda zvrk u vrtnji i gizdanju. Ništa manje nego je ljepote i radosti bilo u svima onima kojima sam prije Borne taj zvrk pokazivao. Toliko da je obilje ljepote i radosti prelazilo i na mene, pa sam se i sam osjećao dvogodišnjakom! Toliko da taj zvrk sedamdeset godina brižno čuvam!
Toliko da ga pred Bornom zavrtim čim u njemu nestane pogona za vrtnju! Toliko da ga, čim je, razdragan od sreće, zvrk sam poželio vrtjeti, prepuštam Borni – neka ga on vrti! Ide mu šeprtljavo, ali, strpljenja, ima dana pred njim, svakim će danom ići bolje!
Nakon izvjesnog vremena i neuspjelih pokušaja da ga zavrti kao ja napustio je zvrk, ali njega nije napustio ni smijeh ni radost. Sam je postao zvrk. Uzeo je smokvu, zagrizao je i krenuo u obilazak stana… Franka je pričala kako su pred nekoliko dana bili na smotri vatrogasaca i on se umiješao u majčino kazivanje: izvadio je iz njene torbe plastičnog psića odjevena u vatrogasca i pokazivao ga… Legao je na tepih i tražio od bake da ga na njemu prevrće i povlači za noge… Iskoristio sam trenutak njegove zaokupljenosti igrom, pokupio zvrk sa stola i pohranio u svoj džep. Jer sam znao, vidi li ga na odlasku, da će zvrk poželjeti ponijeti sa sobom. Ja mu ga neću moći prepustiti iz poznatih razloga i bit će plača!
U igri je brzo prošlo vrijeme. Borna se obratio tati. A Ivan nam je rekao što traži – hoće u park na tobogan. Ivan je nama rekao da je vrijeme dnevnika. A njemu neka pokupi bakine darove i stavi ih u maminu torbu. I neka ne zaboravi ponijeti smokve, i one s tanjura, što ih nije uspio pojesti, i one u kesici, spremljene za put! Sve to Borna čini!
A na ispraćaju od vrata stana do dizala, dok ga majka nosi u naručju, vidjevši da to majka i tata čine, ne prestaje ljubiti mene i baku, gdje god stigne.
Vraćamo se u stan i palimo televizor. Upadamo u sredinu dnevnika. Zatječemo moga kolegu akademika u razgovoru s novinarom o demografskoj obnovi, naški rečeno, o rađanju više djece. Nastavljam ih slušati do kraja i zaključujem da bih se s kolegom mogao složiti u svim mjerama što ih je predložio uz jednu dopunu. Da pored svojih mjera za više djece, kako ne bismo izumrli, gleda uvrstiti i moj zvrk.
Znam da bi me, kad bi čuo ovaj prijedlog, upitao kakva mi je to mjera. Što da mu odgovorim? U prvi mah da je to ovaj zapis u cijelosti – da mu se viši smisao shvati i prihvati. A od svega onoga što se u njemu može naći, savjet onima koji su u godinama kad se djeca rađaju – neka napuste zabludu kako će produžiti vlastitu mladost i radosno življenje u njoj, ako odgađaju unedogled rađanje djece, jer bi mogli postati svjesni zablude, da se vlastita mladost ne može produžiti, kad im postane kasno i jer bi mogli propustiti jedinu mogućnost produženja mladosti, one što je živimo, neka je i samo varljivo osjećanje, u svojim potomcima. Jednostavnije rečeno, nikad se u kasnim godinama, zajedno s dvogodišnjakom, ne radovati, kao i taj dvogodišnjak, ljepoti vrtnje zvrka.
