S više od 850.000 posjetitelja na svojoj izložbi "Umjetnik je prisutan" 2010. godine Marina Abramović potukla je sve dotadašnje rekorde newyorške MoMa-e, tada gotovo tri mjeseca nepomično sjedeći na stolcu. Dovoljno je kazati da su ljudi pred muzejom spavali u redu ne bi li uhvatili priliku da sjednu nasuprot njoj, a među njima bilo je i ozbiljnih igrača poput Patti Smith ili Björk.
Ovaj put takav se red možda ponovi u Londonu zbog retrospektive njezinih pola stoljeća na kulturnoj sceni, koja se sutra otvara u Royal Academy of Arts. Štoviše, u glavnoj izložbenoj dvorani te institucije, što je važan podatak jer Marina Abramović time postaje prva žena kojoj je to pošlo za rukom u 255 godina postojanja te institucije.
Naime, kada je Kraljevska akademija osnovana 1768. godine, članstvo je, neuobičajeno za to vrijeme, uključivalo dvije akademkinje: Angelicu Kauffman i Mary Moser. Obje su žene, međutim, bile pod mentorstvom svojih očeva, što govori o poteškoćama s kojima su se žene suočavale u osiguravanju formalnog obrazovanja. Nakon njih trebalo je 168 godina da još jedna žena bude izabrana za punopravnu članicu RA: Laura Knight 1936., a 1965. Knight je bila i prva žena koja je imala retrospektivu u RA, ali ne u glavnoj galeriji poput Abramović.
– Činjenica da u 255 godina nije bilo žene koja je samostalno nastupila u ovom velikom prostoru čini to velikom odgovornošću. Pritisak je raditi posao koji mora biti toliko dobar da otvori put svim mladim i nevjerojatno talentiranim umjetnicama koje dolaze nakon mene. Ako moja izložba ne bude dobra, to će se loše odraziti na sve ostale, tako da ova mora biti nevjerojatna – kazala je Marina Abramović nedavno medijima.
Dakle, na samom ulazu na njezinu retrospektivu u RA posjetitelji će prolaziti između dvoje usko postavljenih golih muškarca i žene, čime se odmah susreću s izazovima koje izložbe Marine Abramović sa sobom donose. To je ujedno i početak postava. Naime, u pitanju je oživljen performans 1977. izveden u Galleria Comunale d'Arte Moderna u Bologni, kada je publika u galeriju ulazila kroz uzak prolaz s čijih su strana okrenuti jedno prema drugome potpuno goli stajali Marina i njezin tadašnji partner, njemački umjetnik Ulay, o čija se tijela svaki posjetitelj galerije morao okrznuti. Nije to tek puki izazov, razmatra se time sukob između golotinje i spola, seksualnosti i ljudskih želja, a najvažnije je da je taj performans i s odmakom vremena radikalan još i danas. Doduše, za one koji to ne mogu podnijeti postoji i sporedni ulaz na izložbu, ali, u slučaju Marine Abramović, proći kroz njega je varanje i bolje tada ni ne ići na izložbu za koju ionako u najavi piše da je puna škakljivih scena koje koketiraju sa seksualnošću, smrću i golotinjom, da se netko ne iznenadi.
Londonska izložba predstavlja ključne trenutke iz umjetničine karijere predstavljene kroz skulpturu, video, instalaciju i performans. Djela kao što su "Umjetnik je prisutan" bit će predstavljena kroz arhivske snimke, dok će drugi njezini slavni performansi, kao što su "Lips of Thomas", "Prelazak preko noćnog mora" ili "Balkanski barok", nagrađen Zlatnim lavom na Venecijanskom bijenalu 1997., u kojem je čisteći krv s kravljih kostiju dala svoj umjetnički odgovor na užase rata na Balkanu, biti reinterpretirani uživo zahvaljujući novoj generaciji umjetnika performansa, obučenih po metodi Marine Abramović.
Kritičari koji su izložbu premijerno vidjeli podvojenih su stavova, jednima je "vitalna i zapanjujuća", drugima je "nemilosrdna". Sudeći po njezinoj retrospektivi "Čistač", koju smo 2019. gledali u Beogradu, nema sumnje da je i ova odlična, a lijepo je i što je žena koja pomiče kulturne granice iz našeg dijela svijeta.
– Kada me ljudi pitaju odakle sam, nikada im ne odgovorim iz Srbije. Kažem im da potječem iz zemlje koja više ne postoji – čest je to odgovor Marine Abramović kada je u pitanju njezino podrijetlo. Nama, koji potječemo iz te iste bivše "nigdjezemske", nema se što objašnjavati. Shvaćamo i njezinu prošlost i poznajemo njezin put i razloge zbog kojih je 70-ih napustila rodni Beograd. Bilo je to vrijeme kada se performans nije smatrao čak ni pravom umjetnošću, no vojnom disciplinom i čeličnom vjerom u to što radi, gotovo pola stoljeća i fizički i psihički ispitivala je svoje granice u nakani da transformira svoju osobnost i uspjela.
E to je umjetnost. Polegneš pretilu ženu na pod i na nju (umjetni) kostur.