Špijunka? Možda. Kurtizana? Da. Fatalna žena? Svakako! Naravno, riječ je o Mati Hari – Nizozemki čije je suđenje zbog sumnje na špijunažu započelo na današnji dan 1917., a nekoliko je mjeseci kasnije i streljana. Ova zavodnica, koja je navodno prije smrtonosne paljbe uputila poljubac tužiteljima, karijeru je izgradila na samome početku 20. stoljeća, a legenda o njoj rodila se nakon njezine smrti.
Početak života djevojke Margarethe Geertruide Zelle možda ne daje dojam legendarne priče svjetske kulture, no već više od stoljeća to svakako jest. Margaretha je rođena 7. kolovoza 1876. u obitelji oca Adama, koji je posjedovao trgovinu šeširima dovoljno uspješnu da šesteročlana živi bogato, te majke Antje van der Meulen koja je nakon Margarethe rodila i tri sina.
Prvi se krah obitelji dogodio kada je Margaretha bila tinejdžerica, a radilo se o bankrotu njezina oca 1889. nakon kojega je uslijedio razvod Margarethinih roditelja, zatim smrt majke uzrokovana tuberkulozom te očeva druga ženidba. Ona se u to vrijeme preselila kod svog kuma u grad Sneek, gdje se educirala na učiteljskom fakultetu, no školu nikada nije završila. Njezino ponašanje nije bilo uzorno, a kada je s 18 godina u Haagu vidjela jedan oglas u novinama, upustila se i u ljubavne vode.
"Časnik na dopustu iz Nizozemske Istočne Indije traži ženu za brak", pisalo je u novinama. Bio je to oglas 39-godišnjeg Rudolpha MacLeoda, kapetana nizozemske kolonijalne vojske na privremenom bolovanju u Nizozemskoj. Bio je financijski stabilan čovjek visokog društvenog položaja koji je svoje vojničke dužnosti obavljao u Nizozemskoj Istočnoj Indiji (današnjoj Indoneziji), a Margarethu doista i oženio 11. srpnja 1895.
Kada su se 1897. preselili u Nizozemsku Istočnu Indiju sve je krenulo nizbrdo. Ona je bila avanturistica, zavodnica i majka dvoje djece, a on čovjek koji ima problema s alkoholom i vatrenu narav koja bukne na svaki njezin flert. MacLeodovo je zlostavljanje postalo toliko intenzivno da se Margaretha preselila kod drugog nizozemskog časnika, a jedina utjeha u tim trenucima bio joj je indonezijski ples i plesna skupina u kojoj je dobila ime po kojemu je danas i pamtimo – Mata Hari (u prijevodu "oko dana").
Sreća nije potrajala dugo jer su njezina djeca, Norman John i Louise Jeanne, 1899. teško oboljela, samo se Louise izvukla, a za 'bolest' je okrivljena dadilja koja ih je navodno otrovala. No, treba napomenuti da je MacLeod svoju suprugu zarazio sifilisom koji je ona prenijela djeci, a tadašnje tradicijsko liječenje otrovnom živom vjerojatno je ubilo dvogodišnjeg Normana. Bio je to definitivan kraj Margarethina braka, 1902. su se i razveli, a ona je bez novca s Nonnie ostala na ulici. MacLeod nije plaćao alimentaciju, što je naposljetku prisililo Margarethu da prepusti kćer suprugu, pa 1903. odlazi u Pariz gdje postaje Mata Hari.
U Parizu se proslavila 13. ožujka 1905. kada je plesom debitirala na pozornici u Muzeju Guimet. Svoje umjetničko ime kombinirala je s plesovima naučenim u Nizozemskoj Istočnoj Indiji i znanjem o indonezijskoj kulturi, vjeri i simbolizmu i koketna Mata Hari postala je pariška senzacija. Njezini svjetlucavi, biserni i raskošni grudnjaci u kombinaciji s lepršavim velovima koje je tijekom nastupa skidala, postali su njezin zaštitni znak, a kako se pri tome ponašala kao hinduistička princeza, mnogi su povjerovali da to ona doista je. Uz to što je postala slavna plesačica, istovremeno je postala i kurtizana koja se upuštala u veze isključivo s visokim časnicima. Bila je čest subjekt novina i magazina koji su neprestano su pisali o egzotičnoj plesačici koja baš nikoga nije ostavljala ravnodušnim.
Ni ta faza njezina života nije potrajala dugo jer je već 1910. postala je "prestara" za scenu, a kraj njezina glamuroznog života označila je i objava Prvog svjetskog rata 1914. Nizozemska u koju se vratila je doduše ostala neutralna, ali Mata Hari je, unatoč ratnim okolnostima, konstantno putovala Europom, što je rezultiralo time da je postala sumnjiva francuskim, njemačkim i britanskim obavještajnim službama koje ju nisu ispuštale iz vida. Njezina želja bila je da se vrati u Pariz i ponovno pokuša oživjeti svoju karijeru, a njemački konzul Cremer vidio je to kao savršenu priliku da je angažira kao špijunku, u čemu je i uspio. Sve su oči obavještajnih službi, ali i oči obožavatelja opet po povratku u Pariz, bile uprte u nju. No, zaljubljiva kakva je bila, smrtno se zaljubila u Vadima Maslova, ruskog pilota koji je u svojim dvadesetim godinama služio Francuzima, a po njezinim je riječima postao i ostao ljubav njezina života. Nakon nekoliko mjeseci veze Maslov je bio teško ranjen, a u pokušaju da ga vidi, Mata Hari dolazi pred kapetana Ladouxa, šefa francuske obavještajne službe, koji joj daje dopuštenje za taj posjet, ali istovremeno ima još jedan pakleni plan.
Ladouxov je plan bio regrutirati je kao francusku špijunku, što je ona prihvatila iz potrebe za novcem, ali ta njezina misija nije tekla glatko. Tijekom niza improvizacija, nekoliko nepromišljenih poteza i nekodiranih pisama, Mata Hari uhićena je 13. veljače 1917. Odvedena je u francuski zatvor pod sumnjom da špijunira za Nijemce, iako su njezini postupci upućivali na vjernost Francuskoj, ali glavni istražitelj slučaja s nadimkom "Veliki inkvizitor", kapetan Pierre Bouchardon, bio je uvjeren u njezinu krivnju.
Usprkos manjku dokaza da je bila špijunka eksplicitno bilo koje države, Mata Hari je na današnji dan 1917. osuđena na smrtnu kaznu zbog prikupljanja obavještajnih podataka i prosljeđivanja informacija njemačkom neprijatelju. U cik zore 15. listopada ta egzotična umjetnica i kurtizana streljana je. Odbila je vezanje ruku kao i povez preko očiju, a poljubac koji je neposredno prije paljbe uputila tužiteljima, kao i njezinu uzdignutu glavu, potvrdilo je više svjedoka.
Njezino tijelo donirano je u medicinske svrhe, a glava je sačuvana u Muzeju anatomije u Parizu, no 2000. godine otkriveno je da je nestala i pod tom se oznakom vodi i danas.
Kriva ili nevina, Mata Hari nepobitno se upisala u svjetsku kulturu kao "femme fatale" koja je inspirirala brojne umjetnike, a to radi i danas. Iako je doživjela samo 41 godinu, svojim je karakterom postala simbol špijunke i plesačice, a zbog manjka provjerenih informacija ostaje nadahnuće koje pruža umjetničku slobodu što je čini – besmrtnom.