Kad se slavni britanski glazbeni redatelj Julien Temple, koji je u pola stoljeća dokumentirao najveća imena punk-rock scene, susreo sa Shaneom MacGowanom kako bi razgovarali o snimanju dokumentarca o njemu, tada 62-godišnji, bivši frontmen irskog punk benda The Pogues, gledao je emisiju o snježnim leopardima Davida Attenborougha. I baš ta slika Templeu se urezala duboko u um jer kasnije, dok je snimao film "Shane MacGowan: priča o pjevaču Poguesa" (Crock of Gold: A Few Rounds with Shane MacGowan, 2020.), mnogo puta se toga sjetio jer osjećao se kao prirodnjak koji vreba rijetku i nedokučivu zvijer.
"Kad sam ušao u to, znao sam da će biti teško, tako da zapravo ne mogu kriviti nikoga osim samoga sebe. Shane je bio težak tip na svim razina, ali pretpostavljam da je to ono što ga je činilo izvrsnim. No, ako ste u stanju prebroditi njegovo 'zlostavljanje' i ostati usredotočeni na film, onda ste pobijedili jer on je bio subjekt koji zaslužuje poštovanje i savršen materijal za uzbudljiv film", kazao je svojedobno Julien Temple za The Guardian o radu na filmu s punk legendom MacGowanom koji je lani preminuo.
Upravo taj Templeov film vidjet ćemo na Cinehillu koji od 24. do 28. srpnja traje u planinskom okruženju izletišta Petehovac i okolnim mjestima. Dolazi u Gorski kotar i sam Temple, koji je već bio gost Motovuna, a bit će mu uručena počasna festivalska nagrada Maverick za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izričaja.
Danas 70-godišnji Temple živi i radi u engleskom Somersetu, a karijeru je započeo 70-ih snimajući filmove o pionirima punka i majstorima provokacije, Sex Pistolsima. U sljedećim desetljećima izgradio je impresivnu filmografiju krcatu suradnjama s legendama kao što su The Clash, Rolling Stones, David Bowie, Neil Young, Judas Priest, Depeche Mode, pa čak i Whitney Houston i Janet Jackson, bilo da im je snimao spotove ili radio dokumentarce i igrane filmove. Samo crtica, spotovi za "This Note's for You" Neila Younga i "Day in Day Out" Davida Bowieja donijeli su mu dva Grammyja.
Na Cinehillu će ovih dana biti prikazani njegovi portreti Keitha Richardsa, Joea Strummera, film o glasovitom festivalu Glastonbury i već spomenuti dokumentarac o Shaneu MacGowanu (film ovjenčan na Sundanceu posebnom nagradom žirija), kojeg je Temple poznavao još iz vremena Pistolsa, kada je MacGowan kao obožavatelj redovito dolazio na londonske svirke benda. Film je megazabavan, štoviše briljantan i daje pronicljiv, kaleidoskopski pogled na MacGowana, od njegova teškog djetinjstva, povlačenja po mentalnim ustanovama i vremena kad je počeo piti – kao petogodišnjak do turbulentne glazbene karijere. Gledatelj dobiva kompletnu sliku iako je subjekt, McGowan, dao sve od sebe da ostane Templeovim kamerama neuhvatljiv i uglavnom nerazumljiv.
"Tip je bio nevjerojatan karakter i nevjerojatan um, a zbog poteškoća koje je stvarao i kojima me stjerao u kut, prisilio me da nađem izlaz koji mi inače vjerojatno nikada ne bi pao na pamet", kazao je Temple za The Observer, pa nastavio:
"Kad sam ga zamolio da snimimo film o njemu, Shane me odmah otpilio i rekao da ne želi davati nikakve intervjue. Morao sam naći druge strategije, a jedna od njih bila je da ga natjeram snimati dok slobodno razgovara s ljudima s kojima je volio provoditi vrijeme."
Stoga film kombinira dotad neprikazane arhivske snimke, poput, primjerice, starih audiointervjua novinara koji su "sa Shaneom razgovarali oko četiri ujutro u Finskoj 1984., svi opijeni litrama ruma", animaciju i razgovore pankera s njemu bliskim ljudima – suprugom Victorijom Clarke, Johnnyjem Deppom, frontmenom Primal Screama Bobbyjem Gillespiejem i Gerryjem Adamsom, irskim političarem 1983. izabranim za predsjednika Sinn Féina, političkoga krila IRA-e. Njihovi razgovori trajali su i po devet sati da bi Temple iskoristio pet minuta materijala.
Što se tiče Deppa, on i MacGowan prijatelji su bili tri desetljeća i njihov "intervju" bio je najdulji i najpijaniji.
"To je ujedno i najzabavniji razgovor u kojem čujemo izrazito oštrog MacGowana kako se verbalno igra s glumcem, ali čujemo i kako Deppov naglasak prelazi na irski kako klizi u novu čašu viskija" kazao je Temple te dodao kako je popularnosti filma sigurno dodatno pomogla i činjenica da je Depp njegov producent. Naime, i njih dvojica također se poznaju desetljećima, još iz 80-ih kada je Temple živio u Los Angelesu, a Depp čuvao njegovu kćer Juno (Juno Temple danas je poznata glumica, op.a.).
Ostali članovi Poguesa nisu željeli biti uključeni u film. Možda nažalost, a možda i ne, jer u tom slučaju dobili bismo dokumentarac o njima, što nikada nije bila nakana.
Sam Temple redatelj je postao igrom slučaja. Film ga nije nimalo zanimao sve dok kao student nije otkrio Jeana Vigoa čiji su filmovi i anarhistični duh uvelike utjecali na redatelje francuskog novog vala. Kasnije, 1998., o njemu snimio i film "Strast za životom". Takvi uzori transgresiju su upisali u temelje Templeova stvaralaštva, kojima je ostao vjeran sve do danas te se pankerski duh koji ga je privukao u glazbi očituje i u filmskom potpisu kojem ne manjka rizika. Takav pristup umalo ga je bacio i u financijsku propast kada je 1986. snimio svoj prvi pravi film, "Apsolutne početnike". Danas kultni uradak, u svoje vrijeme bio je očajno prihvaćen, iako glumački napucan slavnim imenima poput Davida Bowieja, Patsy Kensit, Sade, Raya Daviesa, Jamesa Foxa i Stevea Berkoffa. Doživio je kolaps na kinoblagajnama, neki mu pripisuju i dio krivnje za propast produkcijske kuće Goldcrest, a britanski kritičari bili su suglasni u ocjeni da je "film teško gledljiv".
"Okrivili su me za sve. Danas čak mislim da je to bilo i pošteno. Bili smo vrlo arogantni, vrlo naivni i vrlo mladi i dobro su nas nabatinali, a mene i malo više", prisjetio se kroz smijeh Temple za The Observer. Taj fijasko zatvorio mu je vrata svim poslovima u Engleskoj i postao je "izgnanik u Reaganovoj Americi". Ipak, i tada je film imao svoje obožavatelje, neloše je prošao u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Americi, svidio se i Coppoli koji mu je u Zoetropeu dao studio za rad, ali i Scorseseu koji mu je nabavio zelenu kartu.
"Na neki čudan način danas mi je drago što "Apsolutni početnici" nisu bili veliki hit. Da je postao tako velik kao što smo vjerovali da će biti, prije mnogo godina bi me netko našao kako naglavačke plutam u jacuzziju u Hollywoodu. Ovako sam još uvijek tu i još uvijek radim", zaključio je Temple.
