Uz Kristiana Novaka još je jedno literarno ime iz Međimurja u posljednje vrijeme zagolicalo pažnju javnosti. Riječ je o tridesetogodišnjoj Čakovčanki Željki Horvat Čeč čija je zapažena zbirka poezije "Moramo postati konkretni" prije godinu dana bila u finalu nagrade "Janko Polić Kamov" koju za literarnu inovativnost dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca. Uoči ovogodišnjeg Interlibera ta se, kako sama kaže, žena, majka i antifašistkinja koja više ne igra nogomet, ali vjeruje da će jednom Rijeka i Arsenal osvojiti prvenstvo, objavila i kratki roman "4 brave" koji joj je objavio VBZ, a uredio Kruno Lokotar. Riječ je o romanu o djetinjstvu, očito autobiografskom, na mahove i dokumentarističkom, potkrijepljenom i poučnim izvacima iz novina. Radnja nas odvodi u selo nedaleko od Čakovca, u tzv. pitomo, pomalo i pospano Međimurje u kojem bi po definiciji trebali živjeti pitomi i pomalo nostalgični ljudi koji požrtvovno uređuju svoje vrtove i voćnjake i gledaju svoja posla, a ne u tuđe tanjure.
Vrijeme je ratno, radne devedesete, ljudi se dijele na komunjare i nekomunjare, na Međimurce i Rome, vjernike i nevjernike, dokazane domoljube i nedokazane nedomoljube, krštene i nekrštene, uspješne i neuspješne, velike i male Hrvate, a sve te ponekad i dramatične podjele iz svog dječjeg kuta svojim velikim, začuđenim očima gleda djevojčica koja 1991. godine ritualno kreće u prvi razred osnovne škole. Kratkim, efektnim i razornim rečenicama ona nepretenciozno, ali nikako ne i infantilno piše o svojoj najužoj, ali i široj obitelji (napose o bakama i djedovima), prvim susjedima, tužnim i sretnim događajima, neobuzdanim materijalističkim maštanjima i tipičnoj dječjoj surovosti koja vrlo lako može prerasti i u ljubav i prijateljstvo.
Posebno poglavlje ove iznimno iskrene knjige zauzima lik oca, radnika u GK Međimurju kojeg inače nepolitična sredina osuđuje na svojevrsnu izolaciju jer se nije na brzinu uklopio u novokomponirano rodoljublje koje se dokazuje sjedenjem u prvim redovima crkvenih klupa i držanjem ruke na srcu kada se intonira državna himna. Dnevnička dječja kronika rasprostra na stotinu trideset stranica ovog prhkog i šarmantnog štiva, impresivna je interpretacija svih onih promjena koje su zapljusnule rovito hrvatsko društvo na početku Domovinskog rata koji se i te kako osjetio i u najsjeverozapadnijem dijelu države koji je samo neupućenima djelovao zaštićen od neposrednih ratnih djelovanja i podjela.
Roman je to prepun tužnih priča, primjerice o Jovici koji je naglo, preko noći iz nužde, a možda i bez nje, postao Ivan, o djeci samoubojicama, ženama nerotkinjama, neostvarenim umjetnicima, praznim kućama na kraju sela koje imaju razbijene prozore i u kojima se smjenjuju ratni nevoljnici, o razlici između poezije Branka Ćopića i Dobriše Cesarića, ili o sličnostima između Tita i Isusa. Željka Horvat Čeč duhovita je autorica čije trnovite i lapidarno ispričane priče redovito imaju i oštru i britku poantu, ali u sebi kriju i n eki optimističan mladenački naboj i nisu tek zbroj pesimističnih crtica iz života malih ljudi s kojima se povijest, ni prvi ni zadnji put, surovo poigrala.
Roman "4 brave" sa slikovitim i točnim autoričinim podnaslovom "crtice sa sela, bez svinje" imaju upravo stripovsku dinamuku u kojoj se protočno prelazi s jedne na drugu temi i u kojoj se zorno prikazuje život u seoskim neožbukanim kućama gdje se zbog neimaštine nikada do kraja nisu uredili mokri čvorovi (ili nadogradili viši katovi) i u kojima se iz generacije u generaciju kuha u istim zdjelama na raznobojne točkice. Međimurje iz ovog romana je Međimurje bez romantične pozlate i lažnog idealiziranja. Međimurje realističnih likova koji se u delti Mure i Drave nalaze gotovo okovani u vodenim ispravanjima i maglama, Međimurje zarobljeno vlastitim, površno gledano podatnim mentalitetom koji ispod kože krije svoje duboko ukorijenjeno buntovništvo. "4 brave" doista su štivo za sve generacije, od onih koji tek sriču slova, pa do starijih ljudi kojima je današnja iskomercijalizirana Hrvatska nepodnošljivo odbojna.