Pred koji dan nova lista američkog magazina Forbes, te egzaktne biblije trulog kapitalizma koji nikako da odumre, donijela je vijesti o ovogodišnjim slavodobitnicima u kategoriji svjetskih glazbenika s najvećim prihodima. Kakva je situacija? Mogli bismo reći sasvim različita nego kod nas.
Jedino što je slično podatak je da je Taylor Swift drugi put u pet godina osvanula na prvom mjestu, sa 185 milijuna dolara prihoda. Slično je samo zbog toga što je naša Mia Dimšić nedavno bila jedino novo, i žensko ime među (samo) devet autorica koje su se našle na ZAMP-ovu popisu sto najemitiranijih domaćih skladatelj(ic)a na radijskim i televizijskim programima, a imala je i najprodavaniji album kod nas u 2018.
Priljev novih snaga
Sve ostalo je različito, pa i podatak nad kojim trenutačno opravdano kukaju američki analitičari, ali što bi rekli da su kod nas? Naime, samo je deset žena među 40 glazbenika s najvećim zaradama. No, da situacija bude još gora po nas, među prvih 40 u SAD-u je i devet novih imena, koja potvrđuju priljev novih snaga među najdohodovnije, jer na mladima (u svijetu) svijet ostaje, dok kod nas mladi odlaze u svijet. Svi oni zajedno u mirnom suživotu pridonose golemom glazbenom biznisu koji se pomlađuje iz dana u dan, a veterani koegzistiraju s novim pridošlicama.
Govori to i podatak o prva četiri imena na listi Forbesa, jedinih koja su prešla granicu od 100 milijuna dolara prihoda. Nakon Taylor Swift drugi je Kanye West sa 150 milijuna zarađenih dolara, a odmah nakon njih relativno mlađi Ed Sheeran (110 milijuna) i nakon toga veterani The Eagles (100 milijuna), te Elton John s 84.
Oboje su tu prije svega zbog lanjskih turneja, u slučaju Eltona i posljednje.
Treba naglasiti da Forbesova lista zbraja kumulativne prihode glazbenika, uključujući prodaju albuma, koncertnih ulaznica i svih ostalih biznisa kojima se bave. A budući da se mnogi bave svime i svačime, od modnih linija, detalja i uzorka, do glazbe, ovi starijeg godišta tu su se ipak našli prije svega zbog glazbe. Ujedno, radi se o listi prihoda, napravljenoj prije plaćanja poreza i izuzimajući troškove, ali ako navedene iznose i prepolovite prije poreznih škara, jasno je da se radi o golemim iznosima.
Među prvih četrdeset samo je 15 tamnoputih glazbenika, što po nekima, kao i u slučaju ženskih izvođača, govori o isključivosti i “muškoj” dominaciji američkog glazbenog biznisa. No, valja reći da se među prvih deset po najvećim prihodima u 2019. našlo pet afroameričkih imena. Neki domaćoj publici poznati izvođači našli su se na začelju pa se, primjerice, U2 i Celine Dion, gošća Arene Zagreb iduće godine, nalaze na 39. i 38. mjestu sa “samo” 37 milijuna dolara prihoda.
Pop-glazba i hip-hop definitivno su “ubili” rock’n’roll, ali ne i sve “starce”. Dapače, među prvih deset, ali s prihodom manjim od sto milijuna dolara, nalaze još Jay-Z i Beyoncé (81 milijuna dolara), Drake, Diddy i Metallica. Sve u svemu, deset najbogatijih ukupno je zaradilo nešto više od milijarde dolara, što je više od 886 milijuna dolara prethodne godine i pokazuje trend rasta zarada na tržištu glazbe u SAD-u.
Moramo puno učiti
Među preostalih 40 nalaze se i očekivana imena: Rihanna, Travis Scott, Justin Timberlake, Katy Perry, Pink, Billy Joel, Bruno Mars, Eminem, Fleetwood Mac, Paul McCartney, Ariana Grande, Guns N’ Roses, Jennifer Lopez, Rolling Stones, Lady Gaga, Kendrick Lamar, Dave Matthews, Zac Brown Band i Shawn Mendes.
Svi oni skupa tvore popis standardno i uobičajeno “osumnjičenih” međunarodnih imena koja se godinama ne skidaju s liste najbogatijih, bez obzira na dvojbene umjetničke domete zadnjih godina, ako ne i dekada. U tom slučaju, podatak da su lani Rolling Stonesi u SAD-u zaradili više od U2, a Elton John i Billy Joel više od Lady Gaga ili Eminema, govori da se nostalgija odlično prodaje, kao uostalom i kod nas.
I to ne treba nikoga čuditi, osim jedne stvari; tamo nitko, nikada, niti u ludilu neće (javno) reći da su Stonesi i U2 stari prdonje, kao što će vam kod nas to reći za Parni valjak, Prljavo kazalište i druge veterane koji pune najveće sportske dvorane. Razlika između američkog trulog i potpunog kapitalizma, i našeg primitivnog, samo je u tom presudnom detalju što se tamo svi mlađi izvođači iz petnih žila nastoje (javno) ugurati na ovaj popis, znajući da će im nakon toga svi pljeskati. Kod nas je razlika u tome što se, bez obzira na daleko manje prihode i zarade, svaki ulazak u srednju struju i “komercijalu” domaće scene smatra uvredom, “prodajom”, “kompromisom” i dokazom izdaje početnih ideala, što su mnogi osjetili na svojoj koži. Drugim riječima, još puno toga moramo naučiti, i zaraditi, ali i shvatiti da golema prodaja albuma, koncertnih ulaznica i ostale “bižuterije” nema ništa zajedničkoga s umjetničkim dojmom. Jednostavno, riječ je o tržištu; koliko ste dobri, reći će vam glazbeni kritičari, ali koliko ste zaradili reći će vam publika. I ta dva kriterija ne treba miješati, izuzev u slučajevima kad se “poklopi” (poželjni) “sukob interesa” javnosti i struke.