Mitrova slava

Imam četrdeset godina i radim kao viši policijski inspektor u službi za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala. Ulicu sam zamijenio kancelarijom prije godinu dana kada sam unaprijeđen. Umjesto kriminalcima uglavnom se bavim svojim frustracijama, zatrpan papirima, stisnut zidovima. Draže mi je bilo voziti se istočnim zagrebačkim predgrađima i promatrati raskoš bijede divljih naselja koja su nicala i kačila se za grad poput parazita. Sve kriminalce tog područja znao sam po nadimcima. S nekima sam često pio kavu. Tako se najbolje dolazilo do informacija.

Šef me obavijestio da idući tjedan putujem u Beograd na sastanak o prevenciji i borbi protiv korupcije u regiji. Regija se nekada zvala Jugoslavija. Jugoslavija se raspala, a korupcija procvjetala. Kriminalci iz regije nosili su grozdove zlatnih lanaca oko debelih vratova.

Na beogradskom aerodromu dočekao me Milenko Vasić, šef antikorupcijskog odjela. Često smo surađivali. Bio je visok i crnoput, lica izbrazdanog ožiljcima. Stisnuo mi je ruku i tri puta me poljubio. Probili smo se kroz gužvu u zračnoj luci i sjeli u prvi taksi. Taksist je imao bradu i trbuh koji mu se objesio preko ruba hlača. Da sam ga sreo prije dvadesetak godina, nosio bi crnu šubaru i redenike oko tijela.

Pljuštalo je i krupne kišne kapi rešetale su vjetrobransko staklo. S obje strane autoceste nizali su se blokovi zgrada iz kojih su stršali neboderi. Prešavši most slili smo se u prometnu gužvu gradskih ulica. Odjednom sam osjetio snažan udarac u glavu. Zamračilo mi se pred očima. Trenutak kasnije krv mi je oblila lice. Taksist je spomenuo spolni organ nečije majke i crnu svinju i izašao. Na naš auto odostraga se priljubio tamnoplavi Opel. Podsjećali su na kukce koji se pare. Milenko je telefonirao. Ubrzo se pokraj nas zaustavio policijski auto iz kojeg su izašla dvojica mladih policajaca. Ušao sam u njihov auto. Netko mi je pružio ručnik kojim sam pritisnuo ranu iznad oka. Jurili smo gradom pod sirenama.

– Vozi na Zvezdaru – rekao je Milenko policajcu.

– Samo da me ne zadrže – rekao sam.

– Neće. Nije ništa strašno, pukla ti arkada. Poznam tamo sve lekare. Tražiću doktora Stevića lično. Svetska klasa. Mitke mi je ko burazer. Ne dam da se na tebi uče neki pikzibneri. Ima da ti sredim vrhunskog hirurga. Da me ne bi posle tužio Haškom sudu. Volite vi Hrvati da tužakate.

– Za sve vam mi krivi – ubaci se policajac. – Padnete niz stepenice i odmah prstom u Srbina.

– Ti, bre, ćuti i vozi! – vikne Milenko.

Pročelje bolnice Zvezdara podsjeća na boginjama unakaženo lice. Ispred ulaza metalni kontejneri preko čijih se rubova preljeva smeće. Pred njima nekoliko mačaka šiljatih lopatica razvlače nešto nalik na crijeva.

Ušli smo kroz vrata iznad kojih je pisalo Urgentna hirurgija. Čekaonica je prazna i miriši na medikamente koji omamljuju. Milenko kuca na prozorsko staklo prijemne kancelarije. Nitko ne odgovara. Zatim bez kucanja otvara vrata na kojima piše hirurška ambulanta broj jedan.

– Ima li koga? – zadere se u prazninu ambulante.

Nekoliko trenutaka kasnije vrata svih pet ambulanti poredana u polukrug zjapila su širom otvorena. Podsjećaju na usta koja se spremaju ugristi.

– Koji je ovo, bre, kurac? Nigde nikoga – čudi se Milenko nervozno se osvrćući uokolo.

Zatim nogom udari o vrata na kojima je pisalo: čajna kuhinja. Zacviljela su kao da ih je zaboljelo dok su se otvarala. Unutra u polumraku sjedi djedica od osamdesetak godina. Brada mu pala na prsa, a iz kuta usana klizi tanak tračak sline. U takvoj pozi beskućnici spavaju po tramvajima. Na stolu pred njim šarene se kolači, komadi pečenog mesa i tanjur pun kostiju oglodanih do tetiva. Milenko uđe, uhvati djedicu za ramena i protrese. Djedica se trgne, otvori oči i zagleda se u Milenka. Oči mu sitne i crvene, a brkovi kao da se upravo probio sa Solunske fronte.

– A? Što trebate? – upita djedica škiljeći u Milenka.

– Lekara, čiča. De je lekar?

– Ja sam lekar – odgovori djedica s tragom ponosa u glasu.

– Sam?

– Sam.

– A gde su ostali?

– Otišli na Mitrovu slavu – kaže djedica kao da im je to u opisu radnog mjesta.

– Na Mitrovu slavu?

– Jeste. Na Mitrovu slavu.

– Svi?

– Svi. Mene pozovu u vanrednim okolnostima. Kad im zatreba neko iskusan da pokrije službu, onda se sete starog Uroša.

– Što, diglo te iz groba?

– E, moj mladiću, radio sam ovde više od 30 godina pre nego me penzionisalo… ti si još piškio u pesak. A tko si ti i što trebaš?

– Milicija – Milenko izvadi značku i gurne je djedici pod nos. – Imam ovdje jednog za sredit.

– A što milicija? – začudi se djedica.

– Opasan tip, silovatelj. Jučer naguzio neku malu – Milenko palcem pokaže na mene.

– Auu…

– Djedica mi priđe, odmjeri me pogledom punim prezira, odmakne ručnik s mog čela i zagleda se u ranu. Iz ušiju mu vire buseni sijedih dlaka.

– Au bre… puče arkada – okrene se Milenku kao da ja ne postojim.

– Jesam ti rekao, vrhunski dijagnostičar – namigne mi Milenko.

– Saću ja to da sredim… samo da pozovem Ljubicu – djedica se okretao po čekaonici kao da se pokušava sjetiti gdje je.

– Ljubice! Ljubice! – zaderao se tako da mu je na vratu iskočila prst debela vena.

Dogegao se do prijamnog šaltera, izvukao telefon i okrenuo tri broja.

– Alo, očna? Doktor Panić ovde. Je l’ Ljubica kod vas? Reci joj neka odmah dođe. Kako je kod vas? Ovde posla preko glave. Hitna hirurška je hitna hirurška. Čovek ne stigne ni da se popiša.

Udarci potpetica po pustom hodniku najavili su Ljubicu. Imala je okruglu stražnjicu zategnutu u tamnoplavu suknju i crnu kosu vezanu u rep. Izraz lica joj je kao da je upravo nekome rekla “odjebi”. Uvela me u ambulantu i upalila svjetlo. Uz električno svjetlo ambulanta je izgledala kao oplemenjeno mučilište. Nije bilo predmeta na koji se nisi mogao porezati.

– I, Ljubice, šta ima na očnoj? – upita je djedica. – Sigurno je dežuran onaj novi… onaj Kurčević?

– Mislite doktor Krivačević?

– Eh, da… Krivačević… znao sam da je nešto u vezi s kurcem… dođe novi, mladi lekar i sve vi…

– S čime ćete? – prekine ga Ljubica.

– A što? – djedica je zbunjeno pogleda.

– S čime ćete da šijete?

– Pa daj mi… daj mi… šta ja znam – djedica se počeše po glavi. – S čim, Dule?

Zavisi. Uglavnom ketgut.

– Daj ketgut. Dobar je ketgut za ovakve rane.

Ljubica iz ormara izvadi smotuljak i stavi ga na stolić. Rastvara ga elegantnim pokretima kao da premata dijete. Pred očima mi bljesnu uredno poredani kirurški instrumenti. Prije nego li je djedica zgrabio jedan od instrumenata nalik na ribu mesožderku, Ljubica mu nježno prisloni dlan na podlakticu. Osmijeh je razvukla do šestica i pružila mu sterilne rukavice i injekciju. Trznuo sam se kad mi je iglom probio kožu.

– Boli? – upita.

– Boli – rekoh.

– A dok si silovao nije bolelo? – prosikće gledajući me ravno u oči.

Kada je završio, revoltirano je skinuo rukavice i bacio ih na pod.

– Ima sreće što sam lekar – dobacio je Ljubici prije nego je izašao.

– Molit ću vas zdravstvenu – reče Ljubica dok mi je lijepila flaster.

– Nema potrebe, on je moj gost – ubaci se Milenko koji je u tom trenutku ušao u ambulantu. Svežanj novčanica ugurao je Ljubici u džep: – Za kafu.

– Ako je tako, onda nema potrebe da komplikujemo – nasmije se Ljubica. – Vidimo se na kontroli. Samo me potražite.

Ćuti, bre, Ljubice, ne znaš ti s kim imaš posla – čujem djedicu kako odnekud viče.