Čim sam te prvi put ugledao, smrtno sam se u tebe zaljubio.“
„Volim te, volim te, samo tebe volim.“
„Ti si cura mog života. Samo ti.“
Takve i slične SMS poruke počele su pristizati na mobilni telefon Markove starije kćeri Doris početkom njezina petog razreda osnovne škole. Marko se prethodno duže vremena opirao ideji da svojim kćerima nabavi mobilne telefone, no s vremenom se to, na žalost, pokazalo kao nužna potreba kako bi ih mogao uspješnije locirati i dopremiti od škole do izvanškolskih aktivnosti i natrag kući. A i svi u razredu imali su najnovije marke mobitela, baš svi, i to kakve mašine! Pametne s „touch“ ekranom.
Objašnjenje da je Marko svoj prvi mobitel kupio krajem studija i da još prije dvadesetak godina skoro nitko u Hrvatskoj nije imao mobitel ni najmanje nije zadovoljilo djecu. – Pa to je povijest, tata, prošlo stoljeće – govorile su kćeri. – Kako ste uopće funkcionirali, kako ste mogli živjeti bez mobača? – pitale su kćeri. I tako je na kraju, nakon nekoliko godina nagovaranja, Marko svojim kćerima kupio mobilne telefone s uglavnom samo osnovnim funkcijama, pretpostavljajući da će ih uskoro vjerojatno u nepažnji izgubiti ili barem oštetiti pa da će im trebati ponovno nabavljati nove, savršenije. Naravno da je nakon pola godine kupio svojim curama najnovije mobitele jer obične mobitele s tipkama stvarno nitko u razredu nije koristio.
Bilo kako bilo, mobilne komunikacije čudesno su utjecale na hrabre ljubavne SMS izjave mladih kćerinih vršnjaka iz škole. Gdje su ona stara dobra vremena kada je Marko s uzbuđenjem i tremom zvao svoje tadašnje simpatije na fiksni žičani telefon? U pravilu bi se tada prvo javljao netko od njezinih roditelja, ili pak brat ili sestra, dok konačno uz puno sreće ne bi došao do željenog glasa. A sada je Marko slušao kćerine zadovoljne i ponosne priče o tim mladim i odvažnim SMS zavodnicima zamišljajući ih kao snažne visoke dečke s barem nekim početnim naznakama muškosti. Malo se bojao da je možda već bila riječ i o odraslijim mladićima u kožnim jaknama ili tko-zna-kako stilski odjevenima, ali valjda ne s rinčicom u nosu, obrijane glave ili s tetovažom, koji su bacili oko na njegovu kćerku.
Cijela iluzija Markove tjeskobne vizije rasplinula se kada je u četvrtak poslijepodne jedan od tih odvažnih autora ljubavnih SMS poruka pozvonio na njihova ulazna vrata tražeći njegovu Doris da joj vrati bilježnicu.
– Je li Doris kod kuće? – pitao je ispred ulaznih vrata visoki piskutavi glasić.
– Nije. A tko je treba? – odgovorio je Marko otvarajući vrata.
Pred njim se nalazio jedan omanji, pomalo zbunjeni dječačić, otprilike barem pola glave niži od Doris, uredno podšišane plave kose i usplahirenih velikih plavih očiju, koji je grčevito stiskao neku bilježnicu u ruci.
– Ja sam Zlatko. Donio sam Doris bilježnicu iz matematike – ponovno je prozborio onim piskutavim visokim glasom. – Ako je nema kod kuće, doći ću kasnije.
– Hvala ti. Slobodno ostavi bilježnicu kod mene, Doris je u muzičkoj školi, doći će predvečer, dat ću joj kada se vrati – predložio je Marko.
– Ne, ne, doći ću kasnije, samo joj recite da sam bio tu – izustio je brzo dječak i odjurio stepenicama iz zgrade noseći bilježnicu sa sobom.
Kada se Doris vratila iz muzičke škole, Marko joj je prepričao susret sa Zlatkom i usput priupitao je li to onaj Zlatko koji joj često mobitelom šalje SMS poruke.
– Da, to je on, zašto pitaš?
– Hm, nekako sam ga malo drukčije zamišljao. Nije li on dosta niži od tebe?
– Pa, tata, u razredu su svi dečki niži i od mene i od mojih najboljih prijateljica, a Zlatko je još najviši od svih muških iz razreda.
Dalje nije Marko više ništa glasno komentirao. „Moglo je biti i gore“, razmišljao je Marko donekle ohrabren. „Nadajmo se da će mali narasti za koju godinu, a i taj glas će mu se valjda popraviti i produbiti. Da, izgledao je pristojno, bez uočljivih tetovaža ili piercinga.“ Toga dana Zlatko nije ponovno zvonio na njihovim ulaznim vratima, no Marku se učinilo da Doris opet stižu nove brojne hrabre zavodničke SMS poruke na njezin mobitel na koje je ona vedro odgovarala.
Prošlo je nekoliko godina. Mobilni telefon je, naravno, postao normalna rutinska svakodnevica svakog, pa i najmlađeg člana obitelji. I apsolutno je svaki učenik starijih razreda u osnovnoj školi imao mobilni telefon. A neka djeca iz razreda Markove djece imala su i najnovije iPhone i druge vrlo skupe mobilne telefone. Recentna inicijativa i rasprava treba li ponovno uvesti obvezno nošenje školskih kuta tim je više izgledala izlišna; kako će se time smanjiti vidljive razlike u imovinskom stanju obitelji iz kojih potječu djeca dok imaju skupe mobilne telefone? A obične SMS poruke djeci su postale prilično nezanimljive. Sada su tu bile poruke putem WhatsAppa i Vibera, učestala borba s roditeljima smiju li djeca ili još ne smiju koristiti Facebook, Twitter, Instagram, Snapchat... Bilo je ponekad pomalo otužno vidjeti tu mladu djecu kako se druže bez razgovora svatko sa svojim mobilnim telefonom u ruci neprekidno nešto tipkajući.
Marko se posve pogubio u svim tim mobilnim kombinacijama. Doduše, WhatsApp je počeo i on povremeno koristiti, ali sve ostalo...? Nadao se samo da će njegove kćeri dobro i razumno ploviti između brojnih Scila i Haribdi mobilnih tehnologija. A i ti dječaci iz njihovih razreda u međuvremenu su ih ipak malo prerasli uz donekle ozbiljniji glas i zreliji izgled; pa valjda mogu komunicirati s djevojkama i bez pomoći tih nevjerojatnih sprava.
Autor je pokazao izraziti strah od "mašina" za komunikaciju iako je liječnik po struci, dakle obrazovan. Pokazao je i da ne poznaje psihologiju, jer ako Markova kći već daje ocu otvoren pristup mobitelu i da joj čita SMS poruke, štoo je iz teksta razvidno, onda ta kći ima povjerenje u svojeg oca koje pak on ne dijeli s njom. I dalje je skeptičan i sumnjičav i tu nešto generalno ne štima (s njim, ne s kćeri). To je što se tiče fabule i hiperbrzog razvoja konzervativizma u nas Hrvata. A književni izričaj? Pa, s obzirom na ovu i veliku većinu drugih odabranih priča predlažem da se natječaju izmijeni ime u "Gustav Krklec" ili "Grigor Vitez", ne moram objašnjavati zašto.