Gospođi Jasmini.
Cijela je kuća odisala prošlošću. Četiri naraštaja pospremljena po sobama starinske stoljetne vile, iako svi, stariji od nje, i nisu živjeli u njoj. Posve mimo toga, mimo pomno probranih i posloženih biblioteka, finih građanskih servisa, gospodskih cilindara, monokla i damskih lepeza, djevojačkih spomenara, posred zida jedne od soba, u neskladu sa svim drugim, visio je veliki plakat nekojega Cohenova koncerta. Modernistički. Taman. Šešir i lice. Nekoji dan ranije neki mu je kritičar prigodno nekrolog naslovio Potišteni i uzvišeni glas generacije. Zavalim se u stolac posred sobe ostavljen, kao za predah, u paru s još jednim, okrenutim drugome zidu. Zagledam se kao da je i to vrijedan kućni eksponat.
– A, gledate, vidim? – reče mi voditeljica kuće kao u prolazu, kao u predahu sjedajući u stolac do mojega okrenut drugome zidu, ali okrene se mome zidu. Da, gledala sam. Dobro, nije mi zamjerala. – Moj mladenački ljubimac. Idol – dodala je. – Sad vidim da se i vi mlađarija zanimate za njega. Uzdahnula je kao da je umorna od promjene postava i nas brojnih posjetitelja. Nastavismo razgovor o muzeju koji je uz velike napore, a radosno napokon otvorila, o razlozima, o mjestu među drugim gradskim muzejima, posebice onima koji i nisu priznati muzejima po definiciji, osobito najposjećenijima poput Muzeja automobila ili Muzeja prekinutih veza. Za ovaj drugi čak sam i ja odnijela potencijalni eksponat. Nisam ga vidjela izložena, valjda je bio na jednoj od muzejskih turneja po svijetu.
– Za taj bih muzej i ja imala zanimljiv eksponat – reče i počne se smijati očito očekujući moje posve shvatljivo radoznalo pitanje. Samo sam se zagledala u nju s očekivanjem. – Vidite da volim Cohena – ustvrdila je očigledno. Nisam baš vidjela, ali neka joj bude. – I ne sjećam se vremena kad ga nisam voljela – dodala je. – I moja ga djeca vole. Uspavljivala sam ih uz njega. Nitko nije bio sretniji od mene kad se vratio iz mirovine. Svjesna sam da je to bilo zbog para, ali nema koncerta otad na kojem nisam bila. Gdje god na svijetu bio. S prijateljicama odem, pa ostanemo u tome gradu najmanje tjedan, da nam se isplati. Moj muž to već zna. I ne zamjera mi. Iako neće sa mnom, jer ne dijeli tu moju strast. Zato Cohena doma nastojim slušati na slušalicama. Suprug voli posve drugu vrstu glazbe, a ne, kako kaže, tog starca koji pjeva iz groba. Govorio je tako i prije negoli je Cohen umro. A ja ne mogu odoljeti tom baritonu, tom pripovijedanju, propovijedanju zapravo o vječnoj ljubavi, toj autoironiji…
Ušutjela je časkom. Onda nas je obje prenula: – Imam, znate, sve njegove ploče. Kao isprikom. – Stvarno ploče. Longplejke. Iz vremena dok su ih još izdavali. Imam sve presnimljeno i na kasetama i na disketama i na cedeima i na stikovima. Sve, sve, apsolutno sve. Na svim nosačima zvuka. I na dividijima. Ako bi se pločama što dogodilo. Mogu se ogrepsti, recimo. Slučajno. Nikad ne znate. Uvijek im se može nešto dogoditi – nasmiješila se. – Vele mi sinovi, otkad se vinil vraća u modu, da imam neprocjenjivo bogatstvo. Traže moje ploče u nasljedstvo. Moji mladi šaljivdžije. Opet je ušutjela. – Traže mi još jedan, rezervni gramofon po staretinarnicama. Doma imam jedan, ali da si i ovdje, dok nešto prčkam, povremeno pustim svoje elpije. Ako ne druge, onda barem te, Cohenove. Uvjeravaju me kako ih volim slušati najviše zbog krčanja. Ne mogu ih uvjeriti da nekad nisu ni krčale ni drapale.
– Ja vam vjerujem. I ja imam doma starih ploča. Doduše, nemam Cohena – rekoh. Pogledasmo se kao posestrime. – A ova kuća nije imala gramofon? – upitah pomislivši kako je to baš čudno. – Samo radio. Ako je i bio, nismo ga našli. Osim one velike trube kakvu su imali oni prvi gramofoni i prije struje. Uglavnom su u familiji sami svirali, koliko se sjećam. Klasiku. Pianino je u gostinjskoj sobi. Jeste li ga vidjeli? – protumačila mi je muzički ukus slavne obitelji čiju je uspomenu pokušavala održavati živom. Kad je bila mlađa, možda kao ja sada, imala je momka s kojim je zajedno bila zaljubljena u Cohena. Kad bi god išli u Trst po traperice, jer drugdje ih, osim u Posredniku, i nisu mogli kupiti, donijeli bi i novu Cohenovu longplejku. Bilo je to rijetko i skupo, ali oni nisu žalili to malo svojih para što su ih imali. Katkad bismo donijeli samo ploče. Slušali su svoju zajedničku glazbu kod nje, jer su njezini taman na Namin zajam kupili radio s gramofonom Tesla. On je i skidao sviruckajući gitaru i pokušavajući pohvatati akorde C, D, A, barem, i skinuti tekstove omiljenih pjesama s Radio Luxembourga i s ploča. Htio je imitirajući ljepotu koju je čuo prenijeti dalje. Osnovao je i sastav, VIS, govorio je kako je živio najprije za to, a onda od toga.
Sve mi je to ispripovjedila. Kad su odjednom prekinuli, ne sjeća se više ni zbog čega, njoj je jedva bilo osamnaest, on je pokupio cijeloga Cohena i odnio ga kući. Iako ih isprva nije imao na čemu ni vrtjeti, jer je tek poslije, nije ni znala pouzdano kada, kupio RIZ-ov radio s gramofonom, nikako ga nije mogla namoliti da joj vrati ploče koje su u njegovoj sobi samo skupljale prašinu. Kao da će ih ona slušanjem izlizati, kao da će s njih nestati zvuci instrumenta i glasa, durovi i molovi. – Napokon smo, i ne sjećam se kako, postigli dogovor, kao da su posrijedi djeca, o podijeljenu starateljstvu – rekla mi je zagledana u plakat na zidu.
Ploče je mogla uzeti k sebi i slušati ih svakoga drugog vikenda. Bila je ogorčena, a znala je i da je on ogorčen. Predlagala mu je da jednostavno ploče podijele, svaki uzme svoje i gotovo. Odbijao je. A onda joj je nekako nakon valjda dvije godine to seljakanje dosadilo. Nije bila sigurna ni da će nabaviti više i jednu ploču. Izlazile su i iz mode. A ipak ih je nabavila sve. Do jedne. Nabavljala ih je godinama. Nije imala pojma tada ni je li njezin prvi momak imao gramofon i te stare ploče, je li ih slušao. Ona je svoje slušala. Uvijek sama. Ona je stvarno voljela Cohena.
– Još ga slušam – ponovila je nekoliko puta. I da joj nisam vjerovala, morala bih joj povjerovati. Kad je izjavio kako sumnja da će dovršiti sljedeći album, kako je spreman umrijeti, pomislila je kako će umrijeti i sama. Zapravo sam tek sad registrirala posve tiho Dance to me to the end of love… Tek mi je onda nadošlo kako me, otkad sam zakoračila u hodnik, prati glazba svježeg seleb-pokojnika. – A što je bilo s tim vašim momkom? – morala sam pitati. – Ah, ništa – uzdahne.
– Pročitala sam u novinama obavijest Posmrtne pripomoći, u neko životno doba to vam postane svakodnevno štivo, da ožalošćena obitelj javlja svim rođacima i prijateljima, znate kako to već ide. Nisam ni znala ima li obitelj. I odem na krematorij po najvećem snijegu. Sama. Malo nas se skupilo. Nikoga nisam poznavala. Prošle su godine. Kadli za oproštaj puste Hallelujah. Hadski glas. Now I’ve heard there was a secret chord / that David played, and it pleased the Lord / but you don’t really care for music, do you? … The baffled king composing Hallelujah / Hallelujah, Hallelujah... Sve do I did my best, it wasn’t much / I couldn’t feel, so I tried to touch / I’ve told the truth, I didn’t come to fool you / And even though / It all went wrong / I’ll stand before the Lord of Song / With nothing on my tongue but Hallelujah. Hallelujah.*
Govorila je tekst, pa ušutjela. – Cohen je, znate, bio jači od mene – okrenula se k meni, primila me za ruku
te nastavila ubrzano govoriti. – Znate li, možda, kome je ostavio svoje longplejke? – reče da je upitala ženu u crnini, s crnim okularima brendiranih naočala da joj nije vidjela oči kad joj je netom prije u kapeli izražavala sućut, a da se nisu ni predstavile jedna drugoj.
– A ovoga Cohena, mislite? – okrenula se žena zagledavši se u mene, reče mi. – Znali ste za njih? – upitala ju je još. Kimnula je moja sugovornica. I onda i sad, a žena u crnome kao da je jedva dočekala: – Ja nisam. Nije mi ih nikad ni spomenuo. Nisam ni vidjela kamo ih je pospremio. Nikad to nije svirao. Čuvao je stari gramofon. Potrgan. Da ga je barem popravio, mogli smo slušati zajedno. Ali ne! Ali to vas sigurno ne zanima… Ostavio je precizne upute da ih ukopamo s njime.
– Spalit ćete ih? – upitala je Cohenova obožavateljica zgranuto, tako mi reče. – Da. S njime. Velika šteta, zar ne? – rekla joj je gospođa u crnom i samo se okrenula idućem suosjećajniku, a Cohenova poklonica ostala je paralizirana u mjestu.
– Nisam se mogla ni pokrenuti da pobjegnem – reče mi. Tako mi je rekla i ostala sjediti zagledana u crni Cohenov šešir na zidu zamišljeno nečujnim njihanjem noge zrakom prateći ritam. Šešir i lice. A ja sam se stuštila brojnim stubama u grad praćena nekom Cohenovom, koju još nikad nisam čula. Nisam nikad osobito voljela Cohena, ali moram razmisliti o tome, Hallelujah.
Božica Brkan (1955.), književnica, novinarka, urednica i nakladnica. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. Proza i poezija nagrađivane su joj i objavljivane u časopisima, zbornicima i antologijama te prevođene na engleski, njemački, španjolski, bugarski, esperanto i čakavski. Osim hvaljenih romana i zbirki pjesama, autorica je i brojnih visokonakladnih kuharica, ljubića i blogova.
Božica draga, svima nama vrijeme numolivo teče, neće ga vratitii ni naš plač ni jadikovke ni Cohenove srcedrapajuće plejke. Patetično, tema već toliko puta ispisana da se izlizala. iskreno, baš dosadnjikavo.