Mržnja i nasilje prema ženama danas postoje na svakom nivou društva

Novi hrvatski izdavač Indigo nedavno je objavio intrigantni krimić mladog švedskog novinara i pisca Pascala Engmana “Femicid”. Sa švedskog ga je prevela Lana Momirski, a riječ je o tekstu koji se bavi najaktualnijim problemima švedskog multikulturnog društva, ali i fenomenom tzv. incela s kojima se sve češće suočava suvremeni svijet. Engman vrlo suvereno opisuje švedske incele koji se vrlo grubo i bezobzirno osvećuju ženama, a dolaze iz krugova koji bi po definiciji trebali biti pobornici spolne i rodne ravnopravnosti u društvu. Engman je nakon novinarske karijere objavio nekoliko romana koje su zapazili i čitatelji i kritika, ali i kolege autori. Intervju sa Engmanom je preveo Ervin Felić.

Što je točno glavna tema vašeg “Femicida”, nasilje muškaraca, tzv. incela nad ženama ili situacija u kojoj su ljudi, podjednako muškarci i žene sve otuđeniji i spremiji počiniti nasilje?

Odlično pitanje. Mislim da bi se pronašli argumenti i za jedno i za drugo, ti pojmovi nisu nužno kontradiktorni. Postoje mržnja i nasilje usmjereni prema ženama na svakom nivou društva. Žene više nisu prisiljene stupati u brak kako bi si osigurale financijsku potporu. Umjesto da ih se silom gura u sustav u kojem je suprug onaj koji prehranjuje obitelj, žene danas mogu iskusiti financijsku i seksualnu slobodu. Naravno da će potražiti partnera koji će im biti jednak, ekonomski i intelektualno. Mlade žene danas prosperiraju i dominiraju na sveučilištima. To znači da mnogi mladi muškarci nikada ne pronađu partnericu. A neki od tih muškaraca koji ostanu sami ne mogu se nositi sa svojim frustracijama i počnu tražiti krivce za svoju situaciju.

Koliko uopće incela ima u švedskom društvu i jeste li kontaktirali s nekima od njih da bi vaš roman bio što životniji?

Nitko ne zna. To je novi fenomen, što znači da inceli u Švedskoj nisu dovoljno istraženi. No, vjeruje se da u SAD-u postoji između sto tisuća i milijun i pol incela. U posljednjih nekoliko godina čak 49 ljudi poginulo je u masovnim pucnjavama koje su povezane s incelima. Od toga, 29 ljudi poginulo je 2018. godine. Dva slavna incela su Elliot Rodger koji je 2014. ubio šestero ljudi u Kaliforniji i Alek Minassian koji je 2018. bijelim kombijem usmrtio deset ljudi. Biti ER, odnosno postupati kao Elliot Rodger, popularna je fraza među incelima koja znači pobiti što više ljudi prije nego te ubije policija ili počiniš samoubojstvo. Neki inceli tvrde da im žene duguju seks, a neki čak žele da se uspostave neke vrste kampova za silovanje žena. Govore i o priključivanju ISIL-u kako bi mogli posjedovati seksualne robinje. Međutim, moram naglasiti da većina incela nije nasilna. Nisam osjećao potrebu da kontaktiram s incelima zato što oni pišu i izražavaju svoje stavove na forumima na internetu. Također sam pročitao mnogo intervjua s američkim incelima.

Je li sveprisutni internet zapravo poticajan za stvaranje tajnih društava kojima je glavno sredstvo za postizanje ciljeva nasilje?

Usamljeni muškarci samci nisu ništa novo. No, oni danas imaju sastajalište. Na internetu. I to bi trebala biti dobra stvar. Problem je u tome da anonimnost u toj zajednici ponekad vodi do dehumanizacije žena. Dehumanizacija je psihološki obrambeni mehanizam koji dugoročno olakšava pojedincu da naudi drugima. Nazivati grupu ljudi kurvama, femoidima, lutkama za seks... znači dehumanizirati pripadnike te grupe, prestati ih smatrati ljudskim bićima. Dugoročno, takav način izražavanja čini fizički napad ili ubojstvo pripadnika te grupe lakšim. U ovom su slučaju to žene. Na isti način psiholozi i znanstvenici objašnjavaju kako su obični muškarci i žene mogli raditi u koncentracijskim logorima. U njihovim očima, Židovi, homoseksualci, ljevičari nisu bili ljudi. Nacisti su proveli cijelo desetljeće 1930-ih u nastojanju da dehumaniziraju te grupe. Evo i jedan suvremeni primjer: teroristi nikada ne govore o svojim metama kao o ljudskim bićima. Pa tako ISIL danas Europljane naziva nevjernicima, imperijalistima ili svinjama – a to mu olakšava da ih ubija.

Zašto su danas zapadna društva gotovo sve oblike ponašanja između muškaraca i žena spremna podvesti pod nazivnik nepoželjnog seksizma? Hrani li ta paranoja frustracije pojedinaca?

Ne znam je li to baš tako? Čini mi se da većina muško-ženskih odnosa funkcionira normalno? Ne bih koristio riječ „paranoja“ samo zato što sve više žena podiže glas o tome kako ih muškarci tretiraju. Mislim da se ne može poreći da su muškarci žene kroz povijest tretirali jako loše. Ne svi muškarci. Ali previše njih. Potrebna je promjena.

Vaša glavna junakinja u “Femicidu” i prethodnom romanu je žena, ali žena koja ima nesređen privatni život. Je li taj nesređeni privatni život klišej?

Ha-ha, možda? To valjda jest klišej, no zar to nije život većine ljudi? Neka razina kaosa? Čini mi se da publika ne bi baš uživala čitajući o trezvenoj, discipliniranoj računovotkinji. Ili možda bi? No to bi mi sigurno otežalo proces stvaranja dobre priče.

Mora li svaki triler imati sretni završetak?

Ne. Apsolutno ne mora. U “Patriotima”, mojem prvom romanu koji još nije objavljen u Hrvatskoj, na kraju sam pobio sve likove. Zapravo, mislim da je to najbolji kraj koji sam dosad napisao. Problem je u tome da se mojoj izdavačkoj kući to nije nimalo svidjelo jer je značilo da ne mogu napisati nastavak.

Bili ste novinar ali ste zbog novinarskog rada primali prijetnje. Dobivate li prijetnje i zbog pisanja trilera?

Zapravo, to je krivo shvaćeno. Nisam osobno dobivao prijetnje. Prijetnje su primale moje kolegice. U Švedskoj, sedam od deset novinarki primilo je prijetnju u posljednjih dvanaest mjeseci. Zbog toga je trećina njih razmatrala mogućnost da napusti svoju struku. To je ugroza za demokraciju. A nisam primio prijetnje ni kao autor krimi-romana.

U “Femicidu” opisujete i vezu između Šveđanke i muslimana koji je kriminalac. I dok sve ukazuje na to da je Emelie Ryden ubio njezin tamnoputi partner, ispostavlja se da je ubojica ipak bijeli Šveđanin. Jeste li svjesni koliko je osjetljivo svoje likove stavljati u nacionalne, vjerske i slične kontekste?

Trudim se ne razmišljati o tome je li nešto osjetljivo ili nije. To bi me ograničilo u radu. Želim svijet prikazati što realnijim. Sviđa mi se pojam „infotainment“ (informiranje i zabava), miješanje fikcije i zbilje. Želim da moja publika čitajući ponešto i nauči. Takve romane i sam najviše volim.

Kako to da se u romanu našla i novinarka Jasmina Kovač, porijeklom iz Bosne?

Imam mnogo prijatelja porijeklom iz Bosne jer je u Švedskoj bosanska dijaspora zaista brojna, tako je od rata. Dapače, imam prijatelje iz cijelog svijeta jer sam kao dječak često igrao nogomet.

Koliko je švedsko naglašeno multikulturno društvo doista multikulturno, a koliko je to samo fasada koja se s vremenom pokazati znakove ljuštenja?

Švedsko društvo jest multikulturno, to je činjenica. Međutim, Švedska je također segregirana zemlja u kojoj pojedina predgrađa imaju velike probleme. Samo je u Stockholmu od srpnja jedanaest ljudi poginulo u sukobima bandi. Među žrtvama je i dvanaestogodišnja djevojčica. Ni jedno od tih ubojstava do danas nije razriješeno. Prema tome, da, Švedska trenutačno prolazi kroz teško razdoblje. I to je tema moga sljedećeg romana.