Jedna od naših najpoznatijih pjesnikinja mlađe generacije Monika Herceg već godinama za svoju poeziju samo niže nagrade. Njena prva zbirka “Početne koordinate” dobila je Gorana za mlade pjesnike, Kvirina pa nagrade Fran Galović, Slavić i Mostovi Struge. Uslijedila je jednako uspješna zbirka “Lovostaj”, a posljednja, “Vrijeme prije jezika”, čvrsto ju je smjestila među najbolje autore naše poetske scene. No Herceg nas je ponovno sve iznenadila kada je njen dramski tekst prvijenac pomeo konkurenciju na Natječaju za suvremeni dramski tekst HNK u Zagrebu i jednoglasno odnio pobjedu.
Tekst kojim ste pobijedili na natječaju HNK je, ako se ne varam, ujedno i vaš prvi dramski tekst. Što vas je inspiriralo da s poezije prijeđete na dramu i prijavite se na natječaj?
To je prvi dramski tekst koji sam napisala, iako je možda poštenije reći da je prvi koji sam završila. Kad pišem, uvijek radim na više stvari pa osluškujem tko više navaljuje na vrata. Neki me tekstovi uzmu i ne puštaju dok ih ne ispišem. Tako je nekako bilo s ovim. Što se tiče razloga, nisu zapravo nimalo romantični. Tijekom zatvaranja svijeta zatvorene su mi i sve sporedne opcije prihoda od pisanja (festivali, tribine, itd.) i ja sam radila jedino što sam mogla, pisala. Nekoliko natječaja tad je bilo otvoreno i nešto je, eto, upalilo. Osim toga, anksioznost koja me je uhvatila, i sama činjenica da su se javile neke stvari koje više nisam mogla držati negdje iza nekih vrata, dovela je do toga sam se prvo (kao i većinom) obratila tekstu i dala mu, bez ikakve zadrške, sve što sam imala.
Znamo da se tekst zove “Gdje se kupuju nježnosti”. Što nam još o njemu možete otkriti? Kad će prva izvedba i imate li neke planove za nove drame?
Ovo je tekst u kojem sam prvi put bila potpuno beskompromisna i izvadila iz sebe sve što sam imala. To je priča o transgeneracijskom prijenosu traume, o nasilju, najviše nad ženama, o našim nemogućnostima da razgovaramo o svemu tome. Ona je iskrena, teška, i nije sklona uljepšavanju. Ona je taj pokušaj borbe i ja u njoj pokušavam naći odgovor gdje da pronađemo nježnost i ljubav za one iza nas, ako na to nismo naučeni. S tim da naši prethodnici nisu često ni izravno krivi, na ovim prostorima mnoge su obitelji žrtve situacija. Izvedba je planirana za 2021., ali vidjet ćemo, s obzirom na sve, kada će točno. Napisala sam i drugu dramu, koja ponovno govori o nekim drugim tabuima, ali njoj se još moram vratiti.
Vaša je nova zbirka poezije “Vrijeme prije jezika” upravo osvojila i nagradu Zvonko Milković za najbolju knjigu pjesama s izrazito intimističkom tematikom. Već godinama samo nižete nagrade za svoj rad – što vam one znače?
Nedavno sam gostovala u Kutini i jedna divna djevojčica radila je sa mnom svoj prvi intervju i, među ostalim, pitala kakva sam bila kad sam bila u školi, jesam li bila šminkerica, emo, a ja, zatečena tim pitanjem, samo sam izbacila prvu i jedinu istinu, bila sam štreberica. Već tijekom srednje i osnovne imala sam pedesetak diploma s raznih natjecanja, čak sam bila prva na državnom iz filozofije. Sve to o meni nikad nije govorilo ništa bitno, niti tko sam, koji su mi strahovi, koliko se borim ili bojim, koliko i kako volim. Nekako mi se čini da je tako uvijek s nagradama, priznanjima. U ovom slučaju, zahvalna sam na njima zbog financijskih aspekata. Ali nastojim ne zaboraviti da je najbitnije samo pisanje pa im ne dajem previše važnosti. Ova za HNK, kao i Goran za mlade pjesnike drage su mi jer su značile korak u nešto novo i bitno za mene, značile su početak nove ljubavi i odnosa. Ali sve više shvaćam da su bitni čitatelji, možda i najbitniji, jer oni završavaju naše tekstove. Mene su knjige odgojile gdje drugi nisu mogli i mnoge još uvijek nosim kao dio vlastitog koda. Tekstovi su bitniji od svake nagrade ako znače nekome i ako uspostavljaju mostove među nama, u nama.
Nedavno ste se bacili i u scenarističke vode. Kad možemo očekivati prvi film?
U situaciji nekog honorarnog rada uz faks, radim zapravo sve što stignem, ali dok radim s riječima, to je i sreća i privilegija. Radim s Karlom Crnčević na scenariju za njen dokumentarac “Linije povlačenja”, koji donosi priču o ženama koje su napravile vlastitu mikrozajednicu na Braču, a dovršavam i scenarij za čije sam pisanje dobila potporu od HAVC-a. Pa ćemo vidjeti što ćemo dalje s tim.
Osim što neumorno pišete, studirate fiziku i majka ste dvoje djece. Kako sve to žonglirate? Je li vam pandemija poremetila planove ili vam je, kao što bi se dalo zaključiti, ova 2020. bolja nego ijedna dosad?
Istina je da ne razmišljam puno o tome kako, dan je tu, ja krenem unutra otvorene glave i srca, nastojim raditi s ljubavlju ono što radim, tako biti i s njima i ne marim baš puno što je potrebno da to sve stoji na mjestu, tj. da se ne raspadne. Imam tu privilegij da imam njih da me uče svaki dan biti bolja i mekanija, oni danas odgajaju mene, imam i privilegiju da pišem i sretna sam da ti tekstovi nalaze čitatelje, o čemu sam sanjala još kao djevojčica i, kad čovjek ima sa sobom svoje žive snove, ne misli o tome je li mu i zašto teško. Faksu se tek ove godine planiram vratiti i posvetiti jer su djeca ove godine krenula u vrtić što mi daje više vremena. Ova godina nimalo ne nalikuje onome što sam mislila da će biti, ali kako se stvari u hodu odvijaju, ne mislim puno ni o tome. Radim, koliko mogu, i nadam se da će uskoro doći cjepivo.
