Prije pet mjeseci korejski forenzičari otkrili su misterioznog serijskog ubojicu koji je tom zemljom harao kasnih 80-ih godina: silovao je i ubio najmanje deset žena između 14 i 71 godine. “Davitelj iz Hwaseonga”, kako su ga nazvali, svoje je žrtve prije silovanja vezao i začepio im usta, i više od 30 godina bio neuhvatljiv policiji... Ovaj slučaj postao je svjetski poznat nakon što je Bong Joon-ho, ovogodišnji dobitnik Oscara za film “Parazit”, 2003. snimio genijalni film “Sjećanja na umorstvo”, remek-djelo koje mnogi kritičari smatraju najboljim filmom ovog stoljeća.
Od krimića do mistike
Krimi-drama ispunjena crnim humorom i horor elementima žestoka je kritika korejske policije, a još i danas pamtimo kako je na Reviji azijskog filma u Zagrebu početkom stoljeća više projekcija ovog filma bilo ispunjeno do zadnje stolice. Bilo je tada svima jasno da korejska kinematografija osvaja svijet. Bong Joon-ho od tada do “Parazita” snimio je još pet filmova s vrlo izraženim angažiranim pričama: u “Domaćinu” je kritizirao zagađenje okoliša, u “Snowpierceru” se bavio klimatskim promjenama, ali i dubokim društvenim raslojavanjima, u “Majci” se bavio ljudima s posebnim potrebama, a u “Okji” genetskom modifikacijom.
Prije Bongove ere Korejom je drmao Kim Ki-duk, autor legendarnog “Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće”, mistične religijske drame snimljene u kućici na jezeru, koja ciklički promatra životne cikluse, i pri tome na mikroprostoru, s vrlo malo dijaloga, dočarava simbiozu ljudske tjelesnosti i duhovnosti. Kima karakteriziraju oscilacije: ili će napraviti genijalan ili očajan film. Osim toga, sklon je eksperimentirati i istraživati bizarnost do krajnjih granica.
Tako likovi u filmu “Moebius”, u kojemu majka svom sinu odreže penis kao osvetu nevjernom mužu, jednostavno ne govore, samo ispuštaju zvukove seksualnog uživanja i boli. Kimov raspon ideja je nevjerojatan – u svom najboljem filmu “3-Iron” bavi se mladićem koji se zaljubljuje u udanu ženu i pretvara se u materijaliziranog duha kako bi ostao živjeti s njom, u “Samaritanki” se bavi djevojčicama koje uživaju u prostituciji, a “Mreža” je politički film o sjevernokorejskom ribaru koji odluta u vode Južne Koreje, policija ga uhićuje i maltretira, i to je jedna žestoka kritika južnokorejskog represivnog sustava.
Ako su Kim Ki-duk i Bong Joon-ho miljenici kritike, Park Chan-wook, autor legendarnog “Oldboya”, veliki je miljenik zapadnjačke publike. “Oldboy” je postao kultni film generacije koja je odrastala u 2000-ima. Park ima i neslužbenu osvetničku trilogiju koju, pored “Oldboya”, čine još “Simpatije za gospodina Osvetu” i “Simpatija za gospođu Osvetu”.
Kostimirano remek-djelo
Dakako, Park nije stao na tome – 2016. u kina je stigla “Sluškinja”, svevremensko kostimirano remek-djelo koje je bacilo na noge i najveće skeptike korejskog filma, a u kojoj briljira njihova zvijezda, predivna Kim Min-hee.
A upravo je ona uvod u četvrtu veliku korejsku filmsku priču i neobičnog redatelja Hong Sang-sooa koji godišnje snima i po tri filma, i koji i sam ističe da mu nije jasno zašto ga kritičari toliko vole.
– Pa ja snimam isti film već godinama, ne znam što je tu tako posebno – izjavio je jednom Hong Sang-soo, kod kojega u pravilu igra Kim Min-hee. Njih dvoje već su godinama u vezi, redatelj se zbog nje rastao od žene, a ta je rastava mjesecima bila na naslovnicama svih korejskih novina. Korejsko društvo zapravo je jako konzervativno i javnost nije sa simpatijama dočekala ovu vezu. No njih dvoje za to ne mare, a njihov umjetnički kapacitet kroz toliko slične, a ujedno i toliko različite filmove, nikako da se iscrpi.
Korejski film ne čini samo ova “velika četvorka”, tu je na desetke sjajnih redatelja koji godišnje izbacuju mnoštvo dobrih filmova. Kinematografija koja sustavno raste još od šezdesetih godina prošlog stoljeća danas je druga najzanimljivija na svijetu, odmah iza američke. I očito će još dugo tu ostati.
Bong Joon Ho. Tek sad vidim da je on snimio i Snowpiercer!? Pa bravo!!!