Ovo je bila povijesna noć i definitivna prekretnica za dodjelu Oscara – trijumfom korejskog filma “Parazit” prekinuta je tradicija ignoriranja filmova s neengleskog govornog područja, a Američka filmska akademija dala je do znanja da mijenja svoju tradicionalnu paradigmu. Filmski svijet čekao je 92 godine da se dogodi ovako nešto, a nakon “Parazita” sve će biti drukčije.
Sad je samo pitanje vremena kad će se Oscari otvoriti i za streaming servise poput Netflixa, ali i za nezavisnu američku produkciju koja iznjedruje desetke sjajnih filmova godišnje. Iako je djelovala kao zastarjela mašinerija, Akademija se prije Zlatnog globusa i BAFTA-e otvorila za nova filmska tržišta i tako sebi zgrabila epitet otvorenosti prema novim tokovima. Naravno, sad će i drugi pratiti noćašnje trendove, ali Oscar je još jednom pokazao zašto je “the first”.
Na pobjedu “Parazita” tipovao sam u Nedjeljnom Večernjem, a napisao sam: “Ovaj ću se put kockati pa što bude, ispast ću frajer ili budala”. Naime, pokazali su se određeni znakovi da uvjerljivi favorit “1917.” neće trijumfirati, prije svega zato što nije nominiran za montažu. U posljednjih 40 godina samo se dva puta dogodilo da takav film pobijedi: 2015. to je uspjelo “Birdmanu” Alejandra Iñárritua, a daleke 1981. “Običnim ljudima” Roberta Redforda. To je bio veliki nedostatak za ratni spektakl Sama Mendesa. Drugi pokazatelj je gola činjenica da je taj film posljednjih tjedana osvojio Zlatni globus i trijumfirao na BAFTA-i, a da je dobio i Oscar, Akademija bi ispala poput babe tračare koja ponavlja po selu ono što već svi znaju. Oscar jednostavno mora iznjedriti svog junaka. Zanimljivo, ni Tarantinov film nije nominiran za montažu, tako da je “Parazit” ostao usamljeni favorit sa svim preduvjetima za pobjedu. No moram priznati da me nedjeljni dugački dan mučio jer sam bio jedan od rijetkih koji je javno najavio pobjedu “Parazita”, a većina svjetskih kritičara i medija bacali su karte na “1917.” Sve dok me navečer nije poljubila sreća u liku filmske kritičarke Indiwirea Anne Thompson koja je opisala događanja s večere koju je priredila Američka filmska akademija, a na kojoj je i ona bila. Anne je otkrila da je od svih nominiranih Bong Joon-ho dobio daleko najveći pljesak. Dakle pljesak ljudi koji glasaju. Kad je Bong ušao u salu, Akademija je ustala na noge i bio je to za Anne krunski dokaz tko će pobijediti pa je i ona jedna od rijetkih koja je tipovala na oskarovski presedan.
Gotovo da nema nikoga tko kritizira ovakav ishod jer “Parazit” je uspio spojiti gotovo nemoguće – osvojiti publiku, kritiku i glasače. Malo je kada dosad bila ovakva aklamativna podrška jednom filmu. Na IMDb-u ima ocjenu publike 8,6 i kritike čak 96 posto, što je impresivan omjer. Jednostavno, to je sjajno pogođen film koji secira brojne društvene fenomene – od onih da svjedočimo nestanku srednjeg sloja i imamo jednako nesretne krajnje bogate i krajnje siromašne ljude, do toga da smo postali teški ovisnici o Wi-Fiju i mobitelima te da su oni postali naši silikonski ekstremiteti. “Parazit” nas usmjerava u samo srce posljedica kapitalizma koji zahvaća cijeli svijet, a ne samo Zapad, ali to čini kroz mnogo prohodnih situacija, začinjajući prizore obilnom dozom crnog humora koji se u ekstremnim situacijama pretače u horor. Nakon što je Bong Joon-ho trijumfirao, nameće se pitanje hoće li krenuti hollywoodskim stazama i otići, recimo, u Marvel Cinematic Universe. Na sreću, u izjavi za Indiwire odmahnuo je rukom: “Primio sam već mnogo hollywoodskih ponuda nakon ‘Domaćina’ 2006. – SF priča, horora, akcijskih filmova... ‘Jao’, rekao sam sebi, ‘hollywoodski scenariji, nije to za mene’. Sada već dobro znaju da volim režirati vlastite scenarije i više mi ne dosađuju.”
Glumački Oscari bili su predvidljivi – svih četvero pobjednika kipiće je dobilo na temelju starih zasluga i zbog činjenice da ih nemaju. Joaquin Phoenix pobijedio je briljantnog Adama Drivera, ali za mladu karakternu zvijezdu nema brige, Driver će zasigurno u godinama koje dolaze obarati glasače s nogu. Laura Dern također ga je odavno zaslužila, iako je Oscar ove godine trebala dobiti Scarlett Johansson za nevjerojatnu godinu (nominirana je i za glavnu i za sporednu ulogu). Ista je priča i s Bradom Pittom, njegovi protivnici u kategoriji svi imaju Oscare (Al Pacino, Joe Pesci, Tom Hanks i Anthony Hopkins) i nije bilo dvojbe da će se s njega konačno skinuti kletva “lijepog i netalentiranog dečka Hollywooda”.
Na koncu, Renée Zellweger jedina je u glumačkim kategorijama apsolutno dominirala nad konkurencijom i njezina je pobjeda bez mrlje – to kako je ona odigrala hollywoodsku ikonu Judy Garland rijetko se viđa, u svakoj je sceni ponudila pregršt glumačkih ideja koje mogu dati samo najbolji (poput Meryl Streep).
Koreja slavi i to je slavlje nevino i čisto poput djevojačke suze. Kinematografija koja je iznjedrila silno puno dobrih redatelja, kao što su Kim Ki-duka ili Park Chan-wook, i dala nam neke od najljepših filmova u 21. stoljeću zasjela je na tron. A s njom je i Oscar vratio dušu i zasjao u punom sjaju.
Vec neko vrijeme oskarovske filmove smatram popisom filmova koje treba zaobici u sirokom liku. Vecinom su dosadni i naporno politicki korektni. Cestitke pobjednicima.