Povjesničari bivše Jugoslavije: Niste samo žrtve niti su drugi za sve krivi!

Nakon  što je prije tri godine donesena Deklaracija o zajedničkom  jeziku, u Beogradu je ovog vikenda objavljena deklaracija “Obranimo povijest” koju su napisali istaknuti povjesničari iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, a već su je potpisali brojni intelektualci među kojima i Dubravka Ugrešić, Ivan Čolović, Ivo Goldstein, Aleksandar Hemon, Hrvoje Klasić, Andrej Nikolaidis, Filip David, Svetlana Slapšak, Igor Štiks, Tvrtko Jakovina, Lana Bastašić... Deklaracija poziva na obranu povijesne znanosti i plod je projekta beogradskog Udruženja Krokodil pod nazivom “Tko je prvi počeo” s podnaslovom “Povjesničari protiv revizionizma”. 

U deklaraciji se ističe da je historiografija znanost koja je dinamična, multiperspektivna, nadnacionalna, cjelovita, racionalna, slobodna i odgovorna. Deklaracija se dugo brusila. Organizatori tvrde da je završnom dokumentu koji je objavljen na, kako su istaknuli, varijantama zajedničkoga jezika, i to hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom, prethodilo čak tridesetak verzija.  
Najsporniji dio deklaracije, prema riječima Dubravke Stojanović, bio je dio koji se odnosi na revizionizam iako je sporno bilo “doslovno sve”. 

– Revizionizam se miješa s napredovanjem povijesne znanosti koja podrazumijeva stalne promjene budući da je osnovni posao povjesničara nalaziti nove podatke i činjenice – istaknula je D. Stojanović spomenuvši najnovija zbivanja u svijetu, kada se ruše konfederalni spomenici u SAD-u i pod upitnik stavljaju spomenici britanskom premijeru Churchillu. 

“Povijesni revizionizam je zloupotreba povijesne znanosti, namjerno i tendenciozno iskrivljavanje slike o prošlosti. On podrazumijeva prilagođavanje prošlosti suvremenim političkim potrebama, izdvajanje i naglašavanje poželjnih i fabriciranje nepostojećih podataka, selekciju povijesnih izvora, izbacivanje svega što ne odgovara vladajućim političkim idejama i programima. Nasuprot tome stoji poželjno napredovanje znanstvenih saznanja, otkrivanje novih povijesnih izvora i nova tumačenja onih već poznatih, primjena novih metodologija i paradigmi, stalno preispitivanje i rekontekstualizacija”, piše u deklaraciji.  

“Povijesna znanost koristila se da bi se ratovi psihološki pripremili, kao i da bi se poslije ratova održavale politike zasnovane na eksploataciji nacionalističkih strasti. Povijesnu znanost zloupotrebljavali su političari, mediji, mnoge interesne grupe, ali i sami povjesničari. Povijesni revizionizam primjenjuje se da bi se održavali stari i stvarali novi mitovi, jačali stereotipi, razvijale predrasude i mržnja prema susjedima. ‘Mi’ smo uvijek žrtve, ‘drugi’ su za sve krivi. Na samoviktimizaciji pravi se paranoidna svijest o povijesti koja žrtvu oslobađa svih moralnih obzira i potiče želju za osvetom. Na samosažaljenju se homogenizira nacija, zbijaju se njeni redovi, potire se pluralnost, a pojedinci i društvene grupe utapaju se u zamišljeni ‘biološki’ ili ‘duhovni’ kolektiv”, navodi se u deklaraciji. 

“Revizionističkim postupkom iz povijesti su izbačene znanstvenom metodologijom utvrđene činjenice, a u nju unesene one za koje nema podloge u povijesnim izvorima. Time se u našim društvima brišu jasne moralne koordinate, gubi se granica između fašizma i antifašizma i stvara opasnost da se zločini poput onih iz prošlosti ponove. Danas je povijest prostor u kome se ratovi nastali raspadom SFRJ nastavljaju ‘drugim sredstvima’. Godišnjice i jubileji koriste se za nacionalističku mobilizaciju i učvršćivanje autoritarnih vlasti. Nema pijeteta ni empatije prema ‘tuđim’ žrtvama. Nema ni pokušaja da se s distance od skoro trideset godina od početka ovih ratova svaka strana suoči s vlastitom ulogom i odgovornošću”, stoji u deklaraciji.  

U deklaraciji se od povjesničara traži da se drže najviših standarda u utvrđivanju činjenica, dok se političke elite pozivaju da se ne oslanjaju na povjesničare, intelektualce i interesne grupe koje potpiruju nacionalističke strasti. Od domaćih i europskih parlamenata traži se da prestanu donositi zakone, rezolucije, preambule i druge akte kojima se nameće “povijesna istina” i podobna interpretacija prošlosti, dok se od sudova traži da prilikom primjene zakona vode računa o utvrđenim povijesnim činjenicama da ne bi doprinosili rehabilitaciji dokazanih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, kao i svih odgovornih za ratne zločine u nedavnoj prošlosti.

Ministarstva znanosti trebala bi podržavati projekte koji će slobodno istraživati sve teme od znanstvenog interesa, pa i one o kontroverznim stranama vlastite povijesti. Ministarstva obrazovanja ne bi smjela nastavu povijesti pretvarati u predmet koji služi isključivo formiranju nacionalnog identiteta i širenju mržnje, dok ministarstva kulture ne bi smjela nastaviti s praksom podizanja spomenika i otvaranja novih muzeja posvećenih pojedincima ili organizacijama koji su sudjelovali u širenju mržnje i zločinima. 
Mediji bi se morali kritički odnositi prema parapovjesničarima i povjesničarima koji promoviraju netoleranciju i iskrivljuju prošlost. Od lokalnih vlasti se traži prestanak imenovanja škola, ulica, studentskih domova... po osobama koje su tijekom Drugog svjetskog rata i u posljednjim ratovima pozivale na etničku mržnju i antisemitizam te bile odgovorne za ratne zločine.

Projekt “Tko je prvi počeo? Povjesničari protiv revizionizma” financirala je Delegacija Europske unije u Srbiji, a podržali su ga i srpsko Ministarstvo kulture i informiranja te ured srpske Vlade za suradnju s civilnim društvom. Tekst deklaracije moguće je potpisati od 15. lipnja na web stranici Krokodila.