Na omanjem parkiralištu pred dvorcem Frankopana pored Ozlja parkirao si na jedno od dva preostala slobodna mjesta. Odmah nakon tebe na parkiralište je ušla crna limuzina koja te propustila skrenuti, dolje malo niže na cesti, i stala na jedini još nepokriveni parkirni četverokut.
Gotovo istovremeno ti si izišao na svoje lijevo, a ona svoje desno – zamalo da ste se sudarili: i automobilskim vratima i glavama. “Oprostite!” Izustili ste ispriku oboje u jedan glas, a onda ste se i pogledali stavši jedno drugom pred oči licem u lice, tako izbliza: bio si doista silno zatečen, zbunjen i nijem.
Kao na autoportretu Slave Raškaj u poluprofilu – gleda te ravno u zjenice, njezine velike plave oči ljepše nego ikada. Protrnuo si!
Ona se prva pribrala. Tek ti je jedva vidljivo kimnula, bez riječi, bez osmijeha – pogledala odmah nekamo drugamo te krenula otići. I njezina vozačica već je bila izvan vozila. Prihvatila ju je pod ruku i otišle su prema dvorcu. Ti si, omamljen, ostao stajati.
Tek pošto su stupile na drveni nogostup mosta koji ozaljski dvorac dijeli od parkirališta, preko dubokog usjeka prema ulazu u dvorište srednjovjekovna zdanja – i ti si se konačno pribrao, zatvorio vrata vozila te palcem pritisnuo izbočinu na elektroničkoj pločici koju si imao u ruci; automobil je zasvijetlio i sprijeda i straga – znak da je zaključan. Krenuo si za njima.
I gradić Ozalj i Karlovačka županija zainteresirani su za obnovu goleme i skladne građevine dvorca Frankopan, danas u vlasništvu Družbe braće hrvatskog zmaja, koja se danas tu sastaju. Sadašnja ozaljska gradonačelnica upravo je pristigla u dvorac.
Ugodno si se iznenadio stoga što je i Stanka – zmajica. Družba ne isključuje žene, kao neka druga viteška bratstva, pa ih je sve više, u svim družbenim podružnicama.
Jedan od braće bio je vodič, ali tebe su srednjovjekovni muzejski oklopi ratnika i tadašnje oružje manje zanimali, uostalom – tu si već bio, a sada si zastao pred omanjim autoportretom kojega si se, netom prije, dolje na parkiralištu prisjetio. No Stankino je obličje ljepše od pomalo bucmaste suptilne lirske slikarice akvarela. Obrazi su joj plemenito izduljeni, oči veće, a nekada su bile i neusporedivo veselije od slikaričinih. Često te u tvojoj mašti pogledaju te zamamne njezine oči. Često i prečesto. Češće ih gledaš sada nego onda kada su i one tebe gledale, pune sjaja i zanosa...
Međutim, dogovor je dogovor, poštuješ prekid – zauvijek. Prekid i sastanaka i razgovora i bilo kakvih susreta, ali ne i raskid svega u tebi.
Još uvijek gledajući maleni autoportret Raškajeve, da ne gledaš Stanku, tu, dva koraka od tebe, pred izloškom oklopa, kako se veselo došaptava sa svojom vozačicom, vitkom plavušom raskalašeno kovrčave kose – ti si se prisjetio kvadra svete Terezije u sobi njezinih roditelja, nedaleko odavde, u Gornjem Oštrom Vrhu Ozaljskom. U kojemu god se kutku sobe zatekao, bilo na ulaznim vratima, bilo lijevo do prozora ili desno do ormara – sveta Tereza s jeftine svetačke preslike gleda ravno u tebe. Majstori portreta znaju kako to postići. Ako je lice u poluprofilu, a pogled ravno “u objektiv”, tada – gleda tebe, gdje god da jesi.
Osvrnuo si se prema njima. I one obje kratko prema tebi, ali odmah okrenuvši glave i nastavivši došaptavanje, kao da tebe i nema. I nema te, toliko valjda znaš!
Osjećaj da te i sada pogledala više je tvoja obmana nego istina. Kako misliš da te pogledala? Prijekorno ili još i sažaljivo? Sažaljivo ili još i ljutito? Ljutito ili još i tužno? Tužno ili još i beznadno...
Svojih trajnih uobrazilja nikako da se riješiš.
Danas, prije dolaska ovamo, bio si u Gornjem Oštrom Vrhu Ozaljskom. Onaj Donji Oštri Vrh Ozaljski još se nekako drži, iako je i tu sve manje i manje žitelja: internetska statistika staje 2001. godine; tada ih je bilo još sedamdesetak, a u Gornjem Oštrom Vrhu Ozaljskom – samo devet, u tada “zatečenom stanju”.
Danas, dvadeset godina kasnije – nigdje nikoga: ni čeljadeta, ni psa, ni mačke, ni kokoši... Selo je, čini se, posve mrtvo. Ako i ima još netko živ, ti ga nisi vidio.
Kuća Stankina oca Stanka, prema kojemu je ona dobila ime, kao što je njezin brat Ranko imao ime svoje mame Ranke – na kraju je sela.
Stao si, ugasio motor, ali nisi izlazio iz automobila. Gledao si izbliza kuću iz koje ste, nakon večere s njezinim roditeljima otišli u Domovinski rat, u jesen devedeset prve, vas troje: Stanka, Ranko i ti.
Morile su te i tada uvijek iste misli: “Bilo nas je koliko i Engleza”, glasi stih o nekadašnjem broju Hrvata, ali – ginulo se, u hiljadama i u tisućama, od Grobnika do Sigeta, od Siska do Travnika, od Sutjeske do Neretve, od Srijema do Dravograda, a osobito u genocidu nad Hrvatima “kobnog hrvatskog proljeća”, neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, nakon kojega su sela izumirala jer su vladajući komunisti stvarali proletere “svih zemalja” – bez zemlje – koje treba “ujediniti”: urbane beskućnike ovisne o njima. Dok se sve to nakon Titove smrti nije zaljuljalo i palo, a Hrvati se osvijestili i nakanili riješiti se velikosrpskih posezanja i četničkog terora. Osloboditi svoju zemlju od okupatora.
Te večeri, nakon posljednje večere u sada pustoj kući, mama Ranka ispratila vas je poljupcima i suzama, a tata Stanko drhtavim rukama i napuklim glasom: “Čuvaj mi mojega Ranka!” “Hoću!”, obećao si.
Nekoliko dana kasnije poruka na mobitelu, Stankina: “Ranjena sam u nogu i u trbuh, zvala stožer, dolaze po mene, VTS.” A ti njoj: „Ranko i Petar nisu se još vratili s izviđanja, idemo ih pokupiti, VTJ.” Velika slova znače “voli te Stanka”, odnosno “volim te ja”. Namjerno si joj propustio reći da se već treći dan nisu vratili, da je ne uznemiruješ. I ti i brat joj molili ste je i preklinjali da u svojemu stanju, s bebom u trbuhu, ne ide na bojište; ma kakvi! Bila je uz vas od prve ratne stope!
Rankov i Petrov džip spazili ste iz daljega, nasred makadamskog puta, uz šumu, vidjelo se jednoga od njih za upravljačem. Ali zašto su tu? Provjerili ste okoliš, oprezno prilazili...
Petar je bio nogama u vozilu otvorenih vrata, a tijelom na zemlji; po licu mu i glavi gmizali su mravi, već su ga jeli. Rankove su ruke bile na upravljaču, također pune mrava, a glava zabačena unazad, po ustima mu i u širom razrogačenim očima skupljale su se muhe. Povratio si. Zatim si se onesvijestio.
Poslije su ti rekli da si bocu loze popio cijelu odjednom, potom baljezgao, razbijao, psovao, urlao, zavijao, pjevao; odvezli su te u Karlovac, u bolnicu, svezana.
Stanka je još ležala u njoj. Čim si došao k sebi, pohitao si na njezin odjel, k njoj.
Naš sin, da. Jesam, pobacila sam pod nekim stablom, vojničkim nožem presjekla pupkovinu, ali – već je bio mrtav. Nisu ga pokupili sa mnom, zapucalo je po nama, mrtvorođeni je ostao tamo... negdje... Sada je već gore, među anđelima.
A ti si prevario moga tatu. Pustio si Ranka da ode bez tebe, zatim si, kad ste ga našli mrtva, pjevao! Sve sam već čula; ne izlazi mi pred oči, nikad više, do kraja života!
Onima koji nisu shvatili, isprika za pogrešku; umjesto Pyonovaca trebao sam napisati Pytonovaca. Ipak, bolje jedna riječ tipfeler nego cijela priča...