U nizu sjajnih glazbenika 11. Korčulanskog baroknog festivala, večeras, 15. rujna, u crkvi Svih svetih nastupa Peter Sheppard Skærved, virtuoz kojem je violina oruđe i oružje u istraživanju prošlosti i budućnosti glazbe. Jedinstvenu osebujnost tog virtuoza i uzbudljivost programa koji donosi najbolje će predstaviti razgovor kojim smo vodili uoči umjetnikova dolaska u Korčulu.
Što je zajedničko skladateljima iz 16. i 17. stoljeća s raznih strana Europe koje ćete predstaviti, kao i suvremenima čija ćete djela naručena upravo za ovaj festival praizvesti?
Za mene je veliki privilegij vratiti se u Hrvatsku i svirati na poziv Laure Vadjon. Upoznali smo se davno kad sam nastupao sa Zagrebačkim solistima i otkrio da je Laura, baš kao i ja, astronaut/istraživač s violinom. Ona mi je nadahnuće i plod naših razgovora je i ovaj program koji je odraz kretanja glazbe i glazbenika po Europi u sedamnaestom, osamnaestom i, da, u 21. stoljeću! Thomas Baltzar je došao u London iz Lübecka da bi svirao u dvorskom ansamblu Private Music kralja Karla II., a vjerojatno je bio Danac. Nicola Matteis, koji je bio njemačkog podrijetla, došao je iz Napulja nakon krunidbe Jakova II. i postao najuspješniji violinist u Engleskoj. Ambrogio Lonati također je stigao u London iz Italije i snažno je utjecao na Henryja Purcella, prije nego se vratio u Rim, gdje je bio osobni glazbenik švedske kraljice Kristine u egzilu. A veliki kompozitor-violinist Mihailo Trandafilovski je u London došao iz Skoplja i sada je druga violina moga kvarteta Kreutzer. Svoj toj glazbi, od djela anonimne redovnice iz 17. stoljeća do nove skladbe Ivana Josipa Skendera, zajednička je boja i poezija.
Što vama znače takvi bliski susreti stare i nove glazbe?
Takvi susreti su sasvim prirodni. U oživljavanju rane glazbe važnu su ulogu imali veliki skladatelji 20. stoljeća. Na primjer, ciklus Biberovih violinskih sonata prvi je u našem dobu izveo Paul Hindemith. Veliki engleski skladatelj Michael Tippett rekao mi je da je njegova vlastita glazba "proradila" tek nakon što su eksperti za "ranu glazbu", poput Davida Munrowa, počeli utjecati na izvođače "nove glazbe". Svaka kompozicija od izvođača traži novi "modus operandi" da bi je svirao, utjelovio je i osjećao se u njoj kao kod kuće. Ova paradigma vrijedi za svakog kompozitora, bio on živ ili mrtav. Svirao sam i snimio gotovo sve što je za violinu napisao Mihailo Trandafilovski. Stalno sviramo zajedno, ali njegova glazba od mene traži da u uđem u svijet koji je njegov i samo njegov. Ishodište skladbe koju je napisao za Korčulanski barokni festival je višeslojno i uključuje barok, a od izvođača zahtijeva čitavu lepezu izražajnih i interpretacijskih sredstava, kao nijedna druga. Novo djelo Ivana Josipa Skendera također istražuje dijalog s barokom, ali na sasvim drugačiji način: stari materijal u njemu se lomi, sažima i onda eksplodira na čudesne načine. Moja suradnja s tim divnim skladateljem tek je na početku i bit će uzbudljivo vidjeti njezin nastavak i što će on učiniti mom zvukovnom svijetu.
Na baroknim festivalima uglavnom nastupaju specijalisti za određene epohe i stilove. Ali vaš repertoar i ogromna diskografija obuhvaćaju sva stoljeća otkako se u Europi svira violina do danas...
Nisam specijalist ni za jedno razdoblje, ali sam snažno usredotočen na svako kojim se bavim, Isto je i sa skladateljima. Ne pravim razliku između mrtvih i živih. Objavio sam više od stotinu ploča i sve su rezultat dugotrajnih fascinacija. Snimio sam sve Beethovenove sonate, svih trideset Tartinijevih sonata za violinu solo, sva Telemannova djela za solo violinu i flautu (dvaput), a ovih dana izlazi mi peta ploča s glazbom iz 17. stoljeća. Da upotpunim perspektivu: violist u našem kvartetu Clifton Harrison redovito nastupa i kao solist i vođa s baroknim ansamblima kao što su English Concert i Hannover Band, dok je naš violončelist Neil Heyde jedan od najvećih eksperata za Debussyja i Fauréa. Suvremeni skladatelji, s kojima radim od mladosti, uvijek su mi bili nadahnuće: od Oliviera Messiaena, Hansa Wernera Henzea, Georgea Rochberga nadalje. Spominjem tu trojicu jer više nisu s nama, a moj dijalog s njima ostao je jednako živ i intenzivan. Još kao student otišao sam u Boston da bih na Violinskom koncertu Albana Berga radio s Louisom Krasnerom koji je tu skladbu naručio, praizveo i epohalno izvodio s Antonom von Webernom kao dirigentom. Krasnerova poput munje sjajna dirigentska veza s prošlošću promijenila mi je život i odredila moto mog pristupa glazbi i skladateljima. On glasi: sve je živo!
Intenzivno se bavite i dragocjenim violinama iz prošlosti?
U okviru projekta Knowledge Exchange Violin trenutačno radim s muzejima i zbirkama na obje strane Atlantika. Uključeni su Muzej Metropolitan u New Yorku, Kongresna knjižnica u Washingtonu, Ashmolean u Oxfordu i drugi. Snimam na nizu fascinantnih instrumenata istražujući čemu me oni mogu poučiti. Zanima me i estetika glazbala. Violina ili violončelo su divan amalgam euklidske matematike, oponašanja oblika ljudskog tijela i povrh svega formalni okvir za divne materijale, dragocjene vrste drveta koje su u velikim instrumentima ostale koliko god je to moguće čiste.
Bavili ste se i ulogom violine u Francuskoj revoluciji. Može li violina biti oružje ili oruđe revolucije?
Pariški konzervatorij je osnovan 1795. upravo da bi obučavao glazbenike za nastupe na masovnim javnim događajima kakvi su bili pokretačka snaga prvih godina Republike. Vrlo je vjerojatno da stvarni skladatelj Marseljeze zapravo nije Rouget de Lisle, nego francuski violinist Alexandre Boucher. Mislim da to ima veze s poimanjem violine kao "dijaboličnog" instrumenta, što se u praksi proteže od Tartinija i Paganinija na Saint-Säensa, Mahlera i Stravinskog. To sigurno igra neku ulogu, a nas violiniste i dalje bije glas da smo bundžije.
Što mislite o omjeru stare i nove glazbe na repertoaru koncertnih dvorana i orkestara?
Važno je prisjetiti se da je izvođenje "stare glazbe" izum s kraja 18. i početka 19. stoljeća. Kada je Mozart predstavljao Händela njegovu je glazbu nazvao starom (ancient music), a pionir u tome je bio i Mendelssohn kada je vratio u život Bachovu "Muku po Mateju". Dugotrajna posljedica tih avantura je "klasična glazba". Pod tim pojmom, koji početkom 19. stoljeća nije postojao, ponuda publici postajala je sve uža i ograničenija. Ta pojava je sredinom 20. stoljeća dosegla svoj nezdravi ekstrem. Pa ipak, raspon glazbe koja se danas izvodi i snima je nevjerojatan. Ne treba gledati na programe najvećih orkestara i "važnih" koncertnih ciklusa, nego na ono što se mimo njih zbiva. Baš ovih dana bio sam u Beču gdje sam snimao nova djela s Radio-simfonijskim orkestrom. Gledajući samo programe zborskih koncerata u bečkim crkvama vidio sam čitav kaleidoskop skladatelja od 17. do 20. stoljeća. Dok Musikverein i dalje nudi iste stare kombinacije standardnih djela, uoklo traje gozba stare i nove glazbe. Živimo u vremenu velikog umjetničkog bogatstva. U Ujedinjenom Kraljevstvu na koncerte ide više ljudi nego na nogometne utakmice. Mnogi od tih koncerata su mali i intimni, na nekima sviraju amateri (hura!), ali vlada divna raznolikost aktivnosti i kreativnosti. Za mene je to, kad god uzmem violinu u ruke, nadahnuće i izazov.