Korčulanski barokni festival i ove je godine, u svom jedanaestom izdanju, napravio iznimku i pozvao jednog klasičnog pijanista koji, k tomu, gotovo uopće ne svira barokni repertoar. Publika u korčulanskoj katedrali u subotu je tu iznimku dočekala s oduševljenjem i ispratila burnim ovacijama, jer riječ je o nastupu sjajnog, sada već 33-godišnjeg virtuoza Aljoše Jurinića čija je međunarodna karijera još uvijek u usponu. Nakon nastupa u Zagrebu na Sceni Amadeo i na "Sunčanoj strani Prisavlja" te na Poznom ljetu u Dubrovniku, Jurinić je recitalom u Korčuli završio ovoljetni boravak u domovini odakle se već sutra vraća u Kanadu. Obol baroku dao je započevši recital predivnom Sonatom u h-molu Domenica Scarlattija. Slijedio je izbor četiri od osam minijatura iz ciklusa "Život cvijeća" Dore Pejačević, a fantastični finale bile su sve četiri slavne balade Frederica Chopina kojem je u zapučak, na bis, sasvim prikladno umetnuo Crveni karanfil iz buketa hrvatske skladateljice. Razgovarali smo u Korčuli na dan njegova koncerta.
Poziv da nastupite na festivalu barokne glazbe sigurno je i vas iznenadio. Kako stojite s Bachom?
Zahvaljujući specifičnom glazbenom obrazovnom programu u Hrvatskoj svirao sam ga jako puno u školi i na studiju, a obvezan je i na svim natjecanjima. Premda oko njega nisam do sada koncipirao nijedan čitav koncertni program, Bach mi je drag jer jako volim fuge i polifoniju općenito i u kasnijoj literaturi. Tako i Chopin, koji je ovdje glavni dio programa, ima jako puno polifonije i Bach mu je jedan od najvećih uzora.
A Dora Pejačević?
Njezine sam skladbe počeo izvoditi tek ove godine.
Je li to dio nastojanja da uvijek imate na repertoaru i glazbu hrvatskih skladatelja?
Otkako živim u Kanadi na to više pazim, osobito u Torontu koji je jedan od najmultikulturalnijih gradova na svijetu. Ljudi tamo vole kada umjetnik promovira i glazbu iz države iz koje potječe. Osim toga, posljednjih nekoliko godina nastojim, kad god mogu, svirati i djela skladateljica. Skladbe iz ciklusa "Život cvijeća" Dore Pejačević meni su uvijek, već i na školskim produkcijama, imale u sebi nešto posebno. Sada ih sviram redovito na recitalima po svijetu i redovito mi se javi netko tko bude ugodno iznenađen. Sjećam se čovjeka koji mi je prišao, kada sam prvi put svirao ove skladbe u Vancouveru, i rekao da je glazbu Dore Pejačević doživio kao ravnopravnu Chopinovoj, a i tamo sam svirao Četiri balade koje su među najcjenjenijim djelima, ne samo Chopinovim nego u povijesti glazbe uopće. A taj čovjek nije bio Hrvat i nikada nije čuo za Doru Pejačević.
Kojim ste se još skladateljicama bavili?
U novije vrijeme dosta sam svirao skladbe Clare Schumann, Robertove supruge, kao i skladbe Mendelssohnove sestre Fanny, a premda ih još nisam svirao javno, počeo sam raditi na djelima Lili Boulanger, francuske skladateljice sa samog početka 20. stoljeća. Rekao bih da su u devedeset posto mojih recitala posljednjih godina bila uključena djela skladateljica.
Je li skladateljicama i njihovoj glazbi, osobito u slučaju velikih umjetnica koje su ostale u sjeni slavnijih supruga ili braće, učinjena nepravda samo zato što su bile žene u svijetu kojim su gotovo isključivo dominirali i vladali muškarci?
Mislim da jest. Clara Schumann i Fanny Mendelssohn još su relativno nedavno bile prilično nepoznate, a njihovi skladateljski opusi doista ni po čemu ne zaostaju. Imam jednu anegdotu na tu temu. Kada sam tek bio počeo svirati Claru Schumann, a bilo je to davno prije pandemije, svirao sam njezine Tri romance, a na programu je bilo i djelo Roberta Schumanna. Organizatorima sam poslao imena autora samo s inicijalom imena: R. Schumann i C. Schumann. I oni su ono C, vjerojatno po inerciji, "ispravili" u R. I to u Njemačkoj, gdje je Clara Schumann bila najpoznatija, između ostalog i kao lik s ondašnje novčanice od sto njemačkih maraka. Od tada uvijek pišem puna imena skladatelja. Uostalom, ima skladbi Roberta Schumanna za koje baš i ne možemo znati je li ih napisala Clara ili je od nje barem posudio melodiju. Clara je bila velika umjetnica koja se jednostavno povukla nakon što je rodila određeni broj djece. To je specifična diskriminacija u povijesti čovječanstva u kojoj je bila diskriminirana većina, a ne manjina, kao što je s diskriminacijom najčešće slučaj. Ja to nastojim popraviti koliko god mogu, a umjetnost kojom se bavim daje mi mogućnost da to činim možda i više nego većina drugih ljudi.
Sada već tri godine živite u Torontu. Što vas je tamo odvelo?
Na prvom mjestu prilika koju je tamo za doktorski studij dobila moja supruga Marija Pranjić. Njezino je područje neuroznanost i glazba, muzikoterapija, a Toronto je jedno od malobrojnih mjesta na svijetu koja su u tome vrhunska. Ima ih i u Europi, ali najviše na njemačkom govornom području, a mi smo željeli otići u englesko govorno područje. Toronto je bio suprugin prvi izbor i ja sam je, prema dogovoru koji smo imali, slijedio. Uostalom, oboje smo se složili da život u Kanadi ima dosta prednosti pred onim u SAD-u. Onda se, nažalost, ubrzo nakon našeg dolaska, dogodila pandemija. Možda sam je baš ja donio u Kanadu (smijeh), budući da sam posljednju veliku turneju prije samog izbijanja pandemije imao u Kini.
Na Sveučilištu u Torontu sada i vi spremate doktorat. Koliko u sklopu toga ima sviranja, a koliko teorije i koja vam je tema?
Titula koju će na kraju steći je "doctor of musical art" (DMA) i omjer je otprilike pola-pola. Svirački moram pripremiti i održati tri velika cjelovečernja recitala, što je puno posla koji bih ionako radio, a istraživački teoretski dio prilično je fleksibilan, ali se podrazumijeva da također mora imati veze s glazbom. Odabrao sam temu koja me je zanimala i prije i zbog koje sam ponajviše i upisao doktorat. To je mehanika sviranja klavira, razumijevanje kako koristimo tijelo da bismo svirali klavir.
Znači, u prvom redu mehanika tijela?
Da. Važna je, naravno, i mehanika klavira, ali nju kao čovječanstvo već dobro poznajemo, jer mi gradimo klavire. Ali ruke i tijelo koje pritom koristimo mnogo manje poznajemo i mnogo toga radimo na temelju intuicije. Istraživanja su na tom polju jako važna i zbog puno ozljeda koje se, kao i drugim glazbenicima, događaju i pijanistima. A prema mojem iskustvu, kad se ozlijedite, kažu vam da vježbate manje i pametnije, a ne objasne vam što se zapravo u tijelu i rukama događa.
Imali ste znači i vi problema s takvim ozljedama?
Jesam. Kada sam svojedobno dan za danom vježbao Drugi koncert Prokofjeva i Chopinovih 12 etida op. 25 dogodilo mi se da jednog jutra nisam mogao stisnuti šaku, nisam se mogao rukovati. U tom sam trenutku mislio da je s mojim sviranjem gotovo. Nakon nekoliko dana ruka se, srećom, oporavila, a poslije sam znao na vrijeme prepoznati signal u tijelu koji bi me upozorio da se opet ne preforsiram. To su problemi koje ima većina pijanista. No mene najviše zanima kako najbolje iskoristiti tijelo u svrhu optimizacije zvuka. O tome se najmanje govori, kao o golmanu u nogometu, a to je zapravo najvažniji dio sviranja, kao što bi svaka ekipa, pa da je i deset Messija u njoj, bez golmana izgubila sve utakmice. Naš instrument zapravo je tijelo, a ne klavir. Znanost se na tom polju u posljednje vrijeme silno razvila i napredovala i moj je zadatak napraviti sukus svih tih istraživanja kako bi ona postala poznatija i dostupnija pijanistima kojih se to najviše tiče, a osobito mladima. Način držanja tijela, ruke i prstiju silno je važan.
Kako se u te modele uklapa genijalni Kanađanin Glenn Gould koji je, sjedeći na svojoj legendarnoj stoličici, uvijek bio sav skvrčen i pogrbljen za klavirom?
Nikako. On je jedna od genijalnih iznimaka svih pravila, a s iznimkama ništa i nikoga ne može se i ne treba uspoređivati.
