Drago Glamuzina nakon višegodišnje prozne pauze objavio je svoj drugi roman. Nazvao ga je “Drugi zakon termodinamike” i objavio u VBZ-u, nakladničkoj kući u kojoj je glavni urednik već punih deset godina. Rođen u Vrgorcu 1967. godine, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju. Glamuzina se u Zagrebu bavio i novinarstvom, a 2003. godine postao je glavni urednik u Profilu. Već za svoju prvu knjigu, zbirku poezije “Mesari”, koju mu je objavila danas ugasla Naklada MD, dobio je godišnju nagradu Vladimir Nazor koju dodjeljuje Ministarstvo kulture, ali i Kvirinovu nagradu koja se dodjeljuje u Sisku. Prva prozna knjiga, roman “Tri” objavljen 2008. godine dobio je nagradu tportala za najbolji roman godine. Nakon toga objavio je knjige poezije “Je li to sve”, “Sami u toj šumi” i “Everest”. Knjige su mu prevođene i na strane jezike. Godinama je član žirija koji dodjeljuje 100.000 kuna vrijednu VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a jedan je i od glavnih poluga riječkog festivala knjige Vrisak, prije kao programski direktor, a odnedavno i kao direktor.
Nakon duge prozne pauze od čak trinaest godina, objavili ste drugi roman neobičnog naziva “Drugi zakon termodinamike”?
Hoće li potencijalni čitatelji pomisliti da je Glamuzina objavio doktorsku disertaciju, a ne prozu? Dugo sam razmišljao o naslovu jer sam, naravno, svjestan da ne zvuči kao književni naslov, ali na kraju sam ga ostavio. Slično je bilo prije puno godina s mojom prvom knjigom. Bilo mi je jasno da su “Mesari” malo čudan naslov za zbirku pjesama, mnogi su mi govorili da je pregrub, ali bio je upečatljiv i na kraju, mislim, ipak pridonio toj knjizi. Drugi zakon termodinamike je zapravo metafora i dobro pokriva sadržaj romana, on kaže da svaki uređeni sustav u univerzumu teži prema entropiji, neredu, a ja sam to samo prenio na odnose među ljudima, ako vrijedi za sve u svemiru, vrijedi i za ljude i njihove odnose. U romanu je 14 likova, svi su se našli na tulumu koji potraje do jutra, neki među njima su u paru, neki su bivši partneri, ljubavnici, neki samci, i mi do jutra doznajemo priču svakog od njih. Te priče funkcioniraju samostalno, ali su i povezane, neke se na tom tulumu i dodatno zakompliciraju.
Roman ste smjestili u domaći književnički milje. Hoće li sada po literarnim kuloarima uslijediti kvizovi koji će razmatrati koga ste od svojih prijatelja (ili neprijatelja) portretirali u fikciji? I mislite li da su takva propitivanja dokaz malograđanštine?
Mislim da je prirodno da se čitatelji pitaju takve stvari, ljudi imaju nešto voajersko u sebi i to ih uvijek intrigira. Pa često zaborave da je pred njima fikcija, roman. Čak ni lik koji se u romanu zove Zoran Ferić nije doista Zoran Ferić, to je samo lik koji se tako zove premda se, naravno, naslanja na Zorana. Dakle, tretiram ga kao lik, a ne kao stvarnu osobu, kako bi ga tretirao da pišem njegovu biografiju na primjer. U romanu ima puno mojih iskustava, i iskustava mojih prijatelja, ali sve je to prerađeno onako kako je tražio taj koncept u kojem je roman izveden.
Identitet barem jednog pisca, ako izuzmemo gostoljubivog odličnog kuhara “Ferija” koji ima kuću s bazenom iznad Kvatrića, nije upitan. To je američki autor Jonathan Franzen koji je u Zagrebu doista bio u VBZ-ovoj organizaciji prije devet godina. Otkuda baš Franzen u vašem novom romanu?
Franzen mi je samo poslužio kao izlika da okupim grupu ljudi, od kojih su mnogi pisci, u osamljenoj kući na brdu. Dok čekaju da na tulum dođe i svjetski poznati pisac, kojeg žele upoznati, pričaju svoje priče. Štoviše, dogovore se da svatko od njih mora ispričati nešto što nikada nikom nije ispričao, nešto što su tajili jer je bilo previše transgresivno, sramno ili razotkrivajuće. Koncept romana napisao sam nekoliko mjeseci nakon toga Franzenova boravka u Zagrebu, i to mi se učinilo kao dobar povod za okupljanje mojih likova na izoliranom mjestu, uvjerljiviji nego neka epidemija. Koncept je, očito, dekameronski, ali ja sam želio da sve te priče budu čvršće povezane, u roman, a ne da ih zajedno drži samo neki okvir. I upravo to je ono što mi je bilo izazovno u pisanju ovog romana. Tako da se u “Drugom zakonu termodinamike” sve događa u noći s 23. na 24. ožujka 2012. kad je Franzen doista bio u Zagrebu. Vrlo brzo napisao sam i prva poglavlja, a onda sam sve pustio na nekoliko godina tijekom kojih sam pisao poeziju i uređivao tuđe knjige. Romanu sam se vratio kad sam dobio stipendiju Ministarstva kulture i rezidenciju za pisce u Skoplju 2018. godine. A sve je bilo više manje gotovo prošlog proljeća, tijekom lockdowna. Bilo mi je začudno to podudaranje, htio sam izbjeći epidemiju u romanu, a sad eto nje među nama, ali ta mi je izolacija bila dobrodošla da završim roman.
I novi roman se bavi temama propalog braka i propale veze koje ste već obrađivali. Jesu li vam to opsesivne teme?
Možda, ali i one su nekako proizašle iz tog koncepta. Naime, i u “Dekameronu” imate puno priča koje se bave odnosom žena i muškaraca, puno preljuba i seksa. Htio sam pokazati kako ti odnosi izgledaju danas. Ali nisu to jedine teme “Drugog zakona termodinamike”, ima u tim pričama i nasilja, ratnih zločina, tranzicije, htio sam da se vidi kontekst u kojem ti ljudi žive. I upravo je u tome glavna razlika između mog prethodnog romana i “Drugog zakona termodinamike”. U “Tri” sam iz priča namjerno isključio sve osim ljubavnika i ljubavnice, jer ni njima dvoje ništa drugo nije važno, ni izbjeglice, ni rat, ni država u kojoj žive, to je trebalo pokazati koliko su oni opsesivno vezani jedno za drugo. U ovom je romanu puno više toga društvenog konteksta i vremena u kojem se sve događa.
Što vam je još bilo izazovno tijekom pisanja? Koje ste sve zadatke pred sebe postavili?
Dok sam u “Tri” imao tri lika u romanu koji je obuhvaćao desetak godina života, ovdje imam 14 likova, a sve se događa u jednoj sobi u 10 sati, dakle u malom prostoru i u malo vremena. I svi u romanu nastupaju istovremeno. Bilo mi je izazovno u tim skučenim okvirima izgraditi 14 ravnopravnih likova, a da svi imaju jasno izražen karakter, prepoznatljivost, da su ti karakteri međusobno različiti, koliko god pripadaju istom svijetu, slojeviti... A proveo sam i neke književne eksperimente. Kad sam uređivao Carverova izabrana djela, često sam nailazio na rasprave o tome zašto nikad nije napisao roman. Poznato je da ga je više puta počinjao pisati, dobio je za njega i veliki avans, ali nikad ga nije uspio završiti. Neki su tvrdili da je razlog tome njegov minimalistički prozni stil, kojim je teško sagraditi kompleksni svijet romana. Pa sam uzeo situaciju koja je česta u Carverovim pričama i pjesmama, grupu prijatelja na tulumu (imate je recimo u priči “O čemu govorimo kad govorimo u ljubavi”), i pokušao tu situaciju raspisati do romana. Ali svi ti formalni izazovi koje sam postavio pred sebe dok sam pisao, bili bi potpuno nevažni ako na taj način ne bih uspio ući dublje u odnose kojima se bavim u “Drugom zakonu termodinamike”, više ispričati, više reći.
Jeste li pisanje poezije stavili na čekanje?
Ne, upravo suprotno, bio sam stavio na čekanje roman zbog pisanja pjesama koje sam poslije objavio u knjizi “Everest”. Ali nije bila stvar samo u tome što sam tad ‘morao’ pisati pjesme, nego je poezija kraća forma koju je lakše ugurati u male džepove vremena koje imam dok uređujem knjige drugih autora. Na žalost, ispada da sam roman uspijevao pisati samo u nekim većim pauzama od uređivanja tuđih romana, kad sam potrgao nogu na košarci pa prisilno bio na bolovanju, kad sam bio na rezidenciji, kad sam bio u samoizolaciji...
Posljednjih mjeseci ste se nekoliko puta morali opraštati od svojih autora prema kojima niste imali samo profesionalni odnos (Mani Gotovac, Bekim Sejranović...) i to ste radili s puno emocija. Koliko je uopće ta izdavačko-urednička branša zahtjevna upravo zbog emocija koje su bile i ostale najvažnije literarno sredstvo?
Nadam se da neću tako skoro ponovno biti u toj situaciji, nema ništa ružnije u poslu pisca od opraštanja s prijateljima. Jer i Mani i Bekim su bili moji prijatelji. Između Mani Gotovac i mene bila je velika razlika u godinama, ali ona je do zadnjeg dana zadržala mladenačku energiju i radoznalost, sve ju je zanimalo i o svemu smo mogli razgovarati tako da smo vrlo lako preskakali tu generacijsku razliku. Sjećam se njezina bijesa kad sam joj ispričao da ću jednu priču iz ovog romana objaviti na Trećem programu Hrvatskog radija, ali da inzistiraju da riječ pička zamijenim nekom drugom. Ako to ne učinim, priča neće ići. To je bilo desetak dana prije njezine smrti, i bolovi su joj već bili jaki, ali strašno se uzrujala. I inzistirala da ne popustim, a ja sam je smirivao i govorio joj da nije to tako važno. A s Bekimom sam bio blizak dvadesetak godina, da bismo se onih nekoliko godina kad je u Zagrebu živio u Velikoj Mlaki, nedaleko od VBZ-ove redakcije, viđali gotovo svakodnevno i dodatno produbili to prijateljstvo. Jedan lik u “Drugom zakonu termodinamike mala je posveta njemu, i to je jedini lik, osim ovih koji se zovu po stvarnim osobama, za kojeg mogu reći da sam imao nekoga pred očima kad sam ga modelirao. Ali riječ je o posveti, nije to Bekim.
Već ste deset godina glavni urednik VBZ-a, tvrtke koja slavi trideseti rođendan, ponovno jača svoju knjižarsku mrežu te ne odustaje od natječaja koji pobjedniku donosi 100.000 kuna za neobjavljeni roman. Znači li sve to da su pred izdavaštvom bolji, ružičastiji dani?
Ne, nego samo da smo mi uporni i da ne odustajemo. Šalim se, ne želim kukati, u VBZ-u radi sedamdesetak ljudi i svi mi živimo od knjiga, nekad malo teže, ali uspijevamo. Tako je i s tom Nagradom za najbolji neobjavljeni roman, nekad imamo sponzora, nekad nemamo, ali čini nam se da ima smisla i ne želimo napustiti taj projekt. Ove godine nema sponzora, ali na natječaj je stiglo 150 rukopisa, gotovo dvostruko više nego lani, i kako onda da odustanemo. Dapače, trudimo se osnažiti cijelu priču pa pobjedničke romane posljednjih godina uspijevamo objaviti i na velikim svjetskim jezicima, engleskom i njemačkom.
Jeste li kao dugogodišnji urednik, prvo u Profilu pa u VBZ-u, odbili neki rukopis koji je kasnije nekom drugom postao ‘zlatna koka’?
Pa nisam odbio, ali nisam ga bio pročitao. Riječ je o romanu “Metastaze” Ive Balenovića. I tada u Profilu, a i sada u VBZ-u, dobivam gotovo svaki dan neki rukopis na čitanje. I koliko god imao dobre volje, nekad dugo stoje na hrpi dok ne dođu na red za čitanje. Tako je bilo i s Balenovićevim romanom. Tek sam iz nekog njegova intervjua, kad je roman već postigao uspjeh, doznao da ga je bio poslao na nekoliko adresa, pa i u Profil.
U Rijeci već godinama vodite vrlo ambiciozni festival Vrisak. Mislite li da je Rijeka, bez obzira na koronska ograničenja, dovoljno iskoristila činjenicu da je bila prva hrvatska europska kulturna prijestolnica?
Rijeka je kao europska prijestolnica kulture imala nevjerojatan peh s koronom, ali mislim da je usprkos tom, grad tim projektom dobio puno te da će ga neke od tih stvari definirati desetljećima, kao, na primjer, kvart muzeja u bivšem Benčiću- Muzej suvremene umjetnosti, Muzej grada, Dječja kuća i Gradska knjižnica, svi u jednom kvartu, koji će time postati novi kulturni centar Rijeke, nisu samo izuzetno važni infrastrukturni projekti nego oni mijenjaju i mapu grada, trase kojima se građani kreću, način na koji žive.
Jedan od vaših stalnih autora je i Zoran Ferić. Zašto on još nije postao akademik, pa čak ni član suradnik, a ove će godine proslaviti šezdeseti rođendan? I što to govori o kriterijima u Hrvatskoj?
Ne znam zašto nije, i bi li uopće htio biti unutra, ali siguran sam da je zaslužio. Ne poznajem detaljno kriterije, ali mislim da ne može biti ništa važnije od izvrsnosti književnog djela autora kojeg se bira u književni razred Akademije. I nije preskočen samo Ferić, vjerujem da ima još autora koji su već trebali biti u HAZU.
Slovenija bi trebala za dvije godine biti zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu. Zašto Hrvatska nema takve pretenzije?
Vjerojatno će se i to jednom dogoditi, ali za prisutnost hrvatskih pisaca na europskoj književnoj sceni čini mi se važnijim dobro razvijen sustav potpora prijevodima hrvatskih autora na druge jezike. Činjenica je da je autore koji ne pišu engleskim jezikom mnogo teže etablirati među čitateljima, izdavačev rizik je veći, i onda se pri kupovanju prava izdavači lakše odlučuju za knjige iz zemalja koje imaju razvijen sustav potpora, kao što su Nizozemska i Norveška. Ako, primjerice, dobijete potporu Norle u Norveškoj, koja je stvarno izdašna, vi znate da ćete bar pokriti svoje troškove i puno je lakše ući u projekt. Kod nas je dosta učinjeno u tom smislu, podupiru se i ogledni prijevodi koji se šalju stranim izdavačima, i prijevodi knjiga za koje se oni odluče, ali ima prostora za poboljšanje, pogotovo kad je riječ o visini potpore ili stipendiranju prevoditelja koji su se specijalizirali za prevođenje s hrvatskog. Sigurno ste primijetili da je puno hrvatskih autora posljednjih godina objavilo svoje knjige u Makedoniji. Mislim da je glavni uzrok tome činjenica da je 1000 eura koje njihovi izdavači dobiju od našeg Ministarstva kulture dovoljno i za prijevod i za tiskanje knjige, jer su troškovi tamo puno manji. Ali tih 1000 eura u Nizozemskoj ne znači baš puno, i često nije dovoljno da izdavač riskira.
Imate li ikakve podatke o tome da li se zbog koronskih restrikcija u Hrvatskoj više čitaju knjige?
Nemam takve podatke. Znam da je pala prodaja u knjižarama – što je normalno jer su jedno vrijeme bile zatvorene, a gradska središta ispražnjena od ljudi – a porasla prodaja na webu. Tako da kad se to preklopi, otprilike smo na istom. Ali to je samo naše iskustvo, ne znam kako stoje stvari u globalu niti da je netko radio takvo istraživanje.
Nedavno je aktualni predsjednik Republike vrlo grubo i krajnje nepredsjednički ‘potkačio’ i jednu VBZ-ovu autoricu. Iako se ona sama itekako zna braniti od moćnih muških nasilnika, što vi mislite o muškom nasilju nad ženama, o kojem, uostalom, i pišete u svojim knjigama? I postoji li i žensko nasilje nad muškarcima, o čemu se puno manje piše i govori?
Vedrana Rudan nikome ne ostaje dužna, pa ni predsjedniku Republike, i to mi se sviđa kod nje. Ali i ona je, ma koliko bila čvrsta, morala istrpjeti različite oblike zlostavljanja, o čemu opširno piše u svojoj autobiografiji “Ples oko sunca”. Koliko god bili jaki, možete se naći u takvoj situaciji, i žene i muškarci. Zlostavljanje može imati razne modalitete, ponekad se i ne vidi na prvi pogled, ali svakako je najgore fizičko nasilje, a tu je, naravno, teže ženama. Nažalost, nasilje je jedan od najčešćih načina komunikacije među ljudima. Stalno se s njim susrećemo. Zato ga je puno i u ovom romanu, i to u raznim formama, od psihološkog i fizičkog zlostavljanja u vezi muškarca i žene do huliganskog nasilja nad građanima ili iživljavanjima nad pripadnicima manjinske nacije u logorima.