Neki drugačiji, nama vrlo blizak kralj Lear

Shakespeareov “Kralj Lear” počinje scenom na dvoru. Onaj kojeg smo u petak navečer vidjeli u HNK Zagreb, u režiji Janusza Kice, uz prijevodu i dramaturškoj obradi Lade Kaštelan, počinje riječima Lude: “onda / kad će svaki spor pravdu nać na sudu / onda / kad nitko više neće biti u dugu / onda / kad će nestati sa svijeta klevete / onda / kad u zatvore će strpati sve lopove... / nastupit će onda / na zemlji /kaos...”

A dok Luda govori svoje proročanstvo, znamo da je kaos već tu, a kraljevski dvor sjedi baš kao i ljudi u publici. Kada se Lear pojavi, izgleda kao Luda u ogledalu, u identičnoj crnoj odjeći, sa šalom prebačenim preko ramena... Odmah je jasno, ovo je neki drugačiji, nama bliskiji Lear. I doista, dramaturginja i redatelj tragaju za onim unutra, za slomom i ludilom čovjeka. On je ovdje u prvom planu, više nego taj isti čovjek kao kralj, a borba za vlast koje se svojevoljno odrekao tek je okvir za osobnu tragediju, za starost, ludilo, slom. To je Lear zagledan u samoga sebe. Što se događa kada čovjek poludi od iznevjerenih nada, kada odustane jer je izgubio ne vlast, nego sve iluzije, kada umre slomljena srca jer je shvatio da su njegove pogreške u smrt odvele nevine.

Tog i takvog Leara vidjeli smo na minimalističkoj i u prvom dijelu besprijekornoj sceni Numena i Ivane Jonke. U drugom dijelu našli su se pred problemom koji treba riješiti u svakoj Shakespeareovoj tragediji. Dok se gomilaju leševi, pitanje je kako publici zorno pokazati tu tragičnu sliku koju mogu vidjeti samo oni koji gledaju iz ptičje perspektive. Numen to rješava stepenicama koje tu kompoziciju mrtvih gotovo utisnuli u publiku. Slika je izuzetno upečatljiva, ali iritira to što smo stepenice vidjeli nedavno u Gavelli u “Rikardu III”.

Na minimalističku scenu i sve redateljske ideje nadovezuju se bezvremenski i vrlo jednostavni kostimi Eve Dessecker. Lear je čovjek u crnom odijelu. Nema ovdje krune koja upućuje na vladara, izvana je on isti kao ljudi koji ga okružuju. Naglašava to i sjajna glazba Tamare Obrovac. Ona je Leara “odjenula” u tugaljivi, melankolični jazz, s kojim se stopila i neizbježna oluja. Leara je nadahnuto odglumio gost iz Srbije, glumački velikan Predrag Miki Manojlović, ovdje precizan, ali i suzdržan. Nema tu velikih gesti, ludila na kakvo smo navikli, tek čovjek koji gubi sve: moć, status, bogatstvo, jedinu kćer koja ga je voljela, na koncu i razum i život. Manojlovićev Lear rano shvati kamo ga vodi put koji je odabrao, smrt prihvaća kao olakšanje dok grli mrtvu Cordeliju.

Uz bok mu stoji Mislav Čavajda, koji je u svog Edgara za pamćenje ugradio sve što je naučio kao dubrovački Edip. Na početku je tek mladić, gotovo svakodnevni bezbrižni jogger u nekom parku, onaj koji svoj pad u nemilost ne razumije, ali u toj nemilosti, dok kralja slijedi kao goli prosjak, ne gubi dušu. Čvrst okvir oko te dvije najupečatljivije uloge tvore Goran Grgić kao Kent, Milan Pleština kao Gloucester i Krešimir Mikić kao Luda, svi na strani dobra. Zločinci su začudo puno bljeđi: i Ivan Glowatzky i Luka Dragić, a posebno Bojan Navojec, koji Edmunda, jednog od najubojitijih i najperfidnijih Shakespeareovih zločinaca, onoga koji je gotovo ravan Jagu, igra gotovo distancirano. A baš na distancu redatelj postavlja sva tri ženska lika, tri kraljevne, tako da Ana Begić kao Goneril, Iva Mihalić kao Regan i Jadranka Đokić kao Cordelia ostaju tek skice za pohlepu s jedne i dobrotu s druge strane.